dan pobjede

​​​N​edjelja popodne. S​unčan i ​slobodan dan, Dan pobjede. Dan pobjede nad zlom. Kroz zelene krošnje ​drveća u parku i uz rubove krovova okolnih zgrada ​probija pravo ljetno plavetnilo. Vjetar nosi tihe razgovore s propisno udaljenih stolova terase ​krčme na Knežiji, idealnog mjesta ​kako za naći smisao života i svega drugoga, maksimalni broj dopuštenih gostiju na terasi je trenutno nedosegnut, četrdesetdva, a ​Horvatima ​kod Slovenca ništa nije slučajno, ​tako i za uživati u spoznaji besmisla svakako. Zuj pčele oko grlića boce ​Primariusova ​Cvrkuta utapao se u cvrkutu ptica s gran​a​ mi iznad glave.

Preko puta, baš u liniji pješačkog prijelaza, klupa je. Na klupi postariji muškarac s licem i frizurom Michaela Douglasa. Pored njega leže crn ruksak i dvije nabrekle najlonske vrećice presvučene na naličje da se ne vidi logotip pripadajućeg trgovačkog lanca, uspravno poduprta naslonjačem klupe tamnoplava je futrola za gitaru. Miruje. Douglas. Samo povremeno prinese šaku licu, otpuhne dim cigarete i spusti je natrag na klupu. ​Vladar situacije. M​ršava majka s mrzovoljnim djetetom školskog uzrasta vuče hrpu vrećica iz obližnjeg trgovačkog centra. Izgleda, da se majku u ovom trenu pita, da bi i djetetu bilo mjesto u barem jednoj vrećica. Neka mlada žena u šetnju izvela pudlicu i topić koji u suradnji sa suncem radi sjenu na lijepom trbuščiću. Okruglasti djed hvata korak s unukom na malenom biciklu. Već drugi put u nepunih dvadeset minuta jedna žena u zimskoj jakni kakao boje pločnikom vuče kolica za dućan. Zažmirim, odlutam. Onaj cvrkut ptica i zuj pčele odnese me stotinama mjeseci i kilometara daleko. Prašnjav rub jednog slavonskog sela, u zraku se osjeti zrelost žita, tko zna čime uznemirene, raskokodakale se kokoši se iz posljednjeg seoskog dvorišta. Miris željeznice. Katran. Miris šumskog cvijeća, muk krava sa u travu zarasle padine brda povrh malenog bosanskog gradića, miješaju se glasovi s pijace, tržnice i placa, dogovaraju se količine i cijene. Školsko igralište. Titraju slike po unutarnjoj strani očnih kapaka kroz crven filter izazvan sunčevim zrakama što su se prošunjale kroz krošnje parka. Tek kakav manje smiren vozača rijetkog automobila u pokretu motorom razbija ovu nedjeljnu idilu.

Neočekivano, naglo poput ljetne oluje, ali tiho poput Doca Hollidaya, pojavi se i parkira napola na pločnik pred terasom krčme Ford karavan s policijskim oznakama. I još jedan. I još jedan! Dva, četri, sedam. Sedam policajaca! I svih sedam laganim korakom kreće prema onoj klupi s gitarom. Mirno, bez zvučnog talasanja koje bi prešlo cestu, ​ispituju ga, ​prepipavaju mu stvari, jaknu, džepove. Jedan uzima onu futrolu s gitarom i odnosi je do otvoreno​g​ prtljažnik​a​ auta​. Ootvori futrolu, a iz futrole, umjesto gitare izviri kundak. ​Nimalo iznenađen, malo ga izvuče i u rukama mu se ukaza cijela puška. Prava pravcata puška. Policajac mobitelom snima serijski broj, zatvara futrolu i gepek​, nešto govori u vokitoki​. Vraća se grupi​. Odjednom, to se dade primijetiti, ona kopija Michaela Douglasa posta​je ocufana i ofucana, učas se pretv​a​ra u malaksalog buntovnika zaboravljenog poput poslije kiše slučajno ostavljenog kišobrana polomljenih žica, poput zapuštenog ambara iza napuštene seoske kuće, pretv​a​ra se u lošu lažnu verziju meksičkog Desperadosa ​Antonija ​Banderasa za dokonu publiku na zagrebačkoj Knežiji, zadovoljnu ​​izborom piva​​ i svojim generičkim porukama​​​ "comme ci comme ça"​​, "pilot's six pack" i sličnim, ​na svojim majicama​​ masovne proizvodnje​​, publiku koja je na pitanje policajca​ skoro u glas odgovorila da nije ništa vidjela, a iz čijih se kasnijih komentara dalo naslutiti da je naš Michael ​Antonio Glen Ford bio na terasi i pokazao svoje nenasilne zube prije nego li je sjeo na klupu preko puta čekajući svoj vlak za Yumu. Ili Remetinec.

Smjestili su ga​, Desperadosa,​ u drugi auto i bez imalo buke, bez i najmanjeg oskvrnuća popodnevne nedjeljne idile, bez ijedne odletjele ptice s grane, bez ijednog otišlog gosta s terase, odmilili iz vidokruga. Uz posljednji starčev pogled sa zadnjeg sjedišta policijskog auta prema terasi, učinilo mi se, neki bi prepoznali prijetnju, neki olakšanje, da sam vidio i jedno lagano mahanje publici.

Zatvorio sam oči i osluškujuć cvrkut ptičica s gran​ae mi iznad glave, ​odlepršao u tusto istočnoslavonsko ljeto ​prekriveno žutom prhkom prašinom​ s utisnutim tragovima bosih ​dječjih ​stopala i zmijskim ornamentima biciklističkih guma.

terapija

Gužve u redovima za cijepljenje. Gužve po bolnicama, gužve ispred bolnica. Liste čekanja beskrajne, vrijeme čekanja i duže.

- Znate Vi kako se rade kobasice. - nije pitanje, više je jedna konstatacija procjene profila pacijenta - Vidite, kad kroz onu cijev gurate meso i crijevo se rasteže i puni, ali ako negdje malo zapne, onda se nabora i prestane biti elastično, postane smetnja. Vidite, to se upravo dogodilo s vašom tetivom i ovojnicom i to što Vam palac preskače, kako velite, to je taj nabor, smetnja u normalnom funkcioniranju. Drugih tu problema ovako ne vidim. Lijepo ćemo na rengen i na jednu fizioterapiju pa će to sve bit okej. Rengen obavite u jednom od naših domova zdravlja, a za termin terapije javite se dolje u sobu devet. U međuvremenu mažite zglob gelom Fastum, taj Vam je bez kortikosteroida i pomoći će do terapije.

Siječanj je. Već tri mjeseca imam problem s palcem desne šake. Savijanje gornjeg zgloba svedeno na minimum, donji škljoca, klikće, preskače. I sve lagano otečeno, zategla se koža kako nije ni u prvoj mi godini života. Žlicu i vilicu još i mogu uhvatit, čašu nikako. Moram pit iz boce, a to i nije baš nešto. Ispočetka mislio, ajd neka krema, mast, neki gel, magnezij, gavez, ovo, ono, proći će. Neće. Otišao svojoj doktorici, a ta je jedno skroz milo biće, ali s britvom od jezika, "to što ti ja velim mladiću, ne znači da si mladić, znaš li ti koja je danas godina?", najbolja na svijetu, dobra ko sestra joj njena, medicinska. Poslala me na fizijatriju pa nek oni vide što se tu dade i treba napravit, popravit, reinstalirat. I odem na fizijatriju jedno jutro, ne odmah sutradan, trebaju se posložit zvijezde i sam Mjesec i onda taj dan, kao neki četvrtak, jel. Sve mislim, obavit će pregled, propisat terapiju i gotov sam valjda za tjedan-dva.

E nećeš!

Prvo čekanje u redu pred zgradom, prostor ograđen osb pločama, trijaža. Poslije toga me poslalo da čekam, a kad me prozvalo da uđem u zgradu, uputilo me da pričekam pred vratima sobe broj 3, na kojima slovima fonta arial veličine 72 piše "NE KUCAJ". Stanem i čekam. Ne kucam. Pet minuta. Deset minuta. Petnaest minuta. U sobu ulazi medicinska sestra. Dvadeset minuta. Sestra izlazi. Uhvatim nezatvorena vrata, ne kucam, i pitam jel slobodno. Da jest. Izvolite, veli doktor, specijalist za te moje probleme. Iz sobe broj 3 odvede me u susjednu, bit će dvojka. Objasnim mu svoj problem, samo ovaj s palcem, ipak nemamo vremena za sve ostale, a i ne tiču je se. Pogleda palac, prepipava ga, savija, okreće:

- Jel boli?

- Ne.

- Jel boli?

- Malo.

- Jel boli?

- Da.

- A ovo?

- Isto da.

- Ovo?

- Ne.

- Okej - veli i objasni mi o čemu je vrlo vjerojatno riječ. Tu sad idu one kobasice, crijeva i nabori, uputnica za rengen i prst u smjeru sobe broj devet.

- Hvala, doviđenja.

Smiješak:

- Ništa, ništa, doviđenja.

Pred sobom broj 9 par pacijenata, tu ne moš pogriješit, pacijenti su stoposto ko i ja. Na vratima sobe broj devet šalter. Iza šaltera njih dvije nad jednim monitorom. Odgonetaju nešto. Par minuta, ništa strašno, problem treba riješiti odmah, a ne da se gomilaju ko nabori na kondomu. Izlaze, skupljaju papire. Trak, trak, trak, evo ih nazad. Vi ste, obraća se jedna gospođi s dvostruko više kila nego li može imat godina:

- Evoga, u lipnju, šestog u pola dva, soba jedanaest.

Druga se obraća nekom brkatom liku lovca:

- Soba deset, osmog lipnja u devet.

Ona prva se okreće meni, pruža mi bijelu kartonsku iskaznicu pa će tiho, ispod glasa, jedva sam je čuo:

- Soba deset, devetnaestog travnja u deset i po.

Mora da mi je oko glave lebdjelo jato svijetlećih upitnika pa mi je pojasnila:

- Ugurala sam Vas zbog gospođe.

Čuj, gospođe. Koje gospođe? Zbog koje gospođe?! Ne pitam na glas, u glavi sve odzvanja. Koja gospođa? Da me nisu zamijenili? U rodilištu sigurno nisu, ovdje izgleda jesu.

Mic po mic, dan po dan, mjesec po mjesec i došao travanj s terminima za terapiju.

Odem na vrijeme, protrijažiraju me, prozovu na vrijeme, javim se u sobu deset. Višak garderobe objesim na vješalicu, posjedne me za uzglavlje jednog od četiri ležaja. Pored mene plastično korito s višestruko uvećanim plastičnim modelima virusa. Štapićasti i kuglasti, s rogovima, bodljama, bez bodlji, crveni, zeleni, žuti. Skoro ko sami vragovi. Preko kreveta pogled mi puca na neku bačvu s problemima ramena. Teško diše i uzdiše. FIzijatrica, tehničarka, šta li, objašnjava mi vježbu po vježbu sa smiješkom, teta u vrtiću s predškolcem, vježbaj, odmori, vježbaj ovo, odmori. I tako dvadesetak minuta. Onda - struja. Zapravo elektroterapija, jel. E, tu bih mogao satima ostati, al to nažalost, ko i sve dobre stvari, to traje tek desetak minuta.

U ruke mi daje letak s opisom vježbi za šaku. Svih osim struje, naravno. Na sreću jer mogu mislit kako bi svijetlilo po kućama i iskakali osigurači. Mislim, te mi je upute mogla dati kad mi je zakazivala termin. Mogla je, al ja nisam pitao.

- S tim - kima mi prema cd-u i papiru s radiologije - odite doktoru u sobu 3.

Soba "NE KUCAJ" broj 3. Vrata mi se pred nosom otvaraju. Sestra.

- Izvolite. Dobar dan.

- Hvala, dobar dan.

- Šta treba?

- Kontrola. Evo sam počeo s terapijom pa da doktor vidi.

- Dajte da vidim, samo malo, samo malo. - čeprka po tastaturi, nabada mišem i ushićeno - Evo! Devetnaesti lipnja! - učinilo mi se da namiguje - Ove godine.

I šta sad? Ništa. Došao mi travanj s terapijama, doći će i lipanj za kontrolu, pregled rengena i početak ljeta. Ipak se radi samo o mjesecima, a ne o godinama. Uostalom, palac je, šaka je. Nije glava.

Od dobrih sastojaka napravit loš kolač, vino, auto, ekipu, nešto, može neznalica. Od sile odličnih ljudi napravit loš sustav može samo kreten. Ili đubre. Ili oboje istovremeno.

jelena, žena koje nema

- Zvoni mi neki dan mobitel, - priča mi J. - broj skroz nepoznat. Javim se. Nit dobar dan, nit bok, nit pomozbog, neki muški glas: "Trebam Jelenu". Gledam u broj, ništa mi ne govori, a i kao da bi mi govorilo išta jer brojeve sam prestao pamtit s prvim mobitelom i memorijom. "Trebam Jelenu! Pero ovdje!" Koji Pero, mislim, znaš našeg Peru, on nije, ovaj je neki lik malo pomaknut. Ne znam jel prirodno ili uz pomoć kakvih supstanci, ali po glasu čuješ da nije baš najnormalniji. Kažem mu da ima krivi broj, da ovdje nema nikakve Jelene i on prekine vezu. Sutra opet zove nepoznati broj. Opet Pero! Traži Jelenu. Objašnjavam da je ovo moj broj, da nisam nikakva Jelena, mogu bit eventualno Jelen, al nisam, i Pero spusti slušalicu, mislim prekine vezu. Tako već četri dana, evo mi u historiju moš vidit, zove tri-četri puta dnevno i to od ujutro u pola osam, jedva vidim mobitel, pa sve do uvečer oko devet i traži jebenu Jelenu. Ne moš vjerovat! I zamisli, šlag na kraju danas! Zove neki broj, nije Pero, njegov broj znam napamet, javim se.

- Šta? Zajebancija na vic? Zvala Jelena?

- Ma ne. "Dobar dan," žena če, "ovdje Natalija. Trebala bih gospođu Jelenu". Jebate, mislim, ipak me neko stoposto zajebava, al ova nastavlja: "gospođu Jelenu iz gradskog Ureda za obnovu nakon potresa."

- I?

- I niš. Nisam Jelena. Nema Jelene. Al zato se sljedeći put na nepoznati broj javljam sa "ovdje Ivo Andrić."

đole

Nije da me je nešto zanimalo tko se rodio, tko je umro ili što se sve u to doba događalo, a događalo se svašta, jer sam krajem proljeća te sedamdesetsedme punio jedanaest i još uvijek mi se znalo dogoditi da mi je za jutarnje ustajanje za otić u školu trebala majčina asistencija u obliku ispravnog gađanja glave i ruku majicom predviđenom da taj dan vidi svijeta.

Crni radioprijemnik bakelitskog kućišta sa 13 tranzistora i s natpisom 13 transistors u naš je stan pristigao iz daleke Amerike prije nekih pet-šest godina, imao je otvor za baterije sa stražnje strane. Iza stijenke tog spremišta nije se ništa vidjelo, a ja sam zamišljao tko su ti tranzistori i što sve njih trinaest radi u toj kutiji. Znao sam da nisu mali ljudi jer sam ne jednom već vidio televizor otvorenih leđa i uza sav napor da škicnem preko majstorovog ramena i ruke, viđao sam silose, vodotornjeve i rakete, viđao sam ulice i avenije, zgrade tvorničkih pogona, viđao sam stambene zgrade i željezničke kompozicije, nikada, ali baš nikada nisam vidio niti jednog jedinog malenog čovjeka. A kamoli njih trinaest. Dakle, mali ljudi ne postoje.

Na radiju su se izmjenjivale pjesme i neki govornici. U jednom trenu, taman mi se glava promaljala iz majice, pucketala naelektrizirana kosa da bi i Tesli nešto pametno palo na um, vruć se kakao hladio u šalici, a iz radija je krenula neka vijugava pjesma. Kad je pre mnogo leta bal pravio baron, Von Liegenstuhl je pozvan da naiđe u on... oblačenje rukava s izvrtanjem ramena dekoncentrira i sljedeće što čujem je: u razdeljak te ljubim, aaaa... Taj dan sam tu neznanu i nikad ranije primijećenu pjesmu čuo još jedno dva tri puta, sljedeći dan također, i onaj iza isto. U međuvremenu, od emitiranja do emitiranja, u glavi su odjekivali razdeljci, Fonligešluli, baroni, dame, poljupci. Tako valjda nastaju hitovi.

Znao sam tada da su friško umrli Gustav Krklec, Elvis i Charlie Chaplin, za druge ću smrti, one Howarda Howksa, Joan Crawford, Mariu Callas, Jacquesa Preverta i Borisa Demidoviča čuti tek kasnije kad mi to bude nešto značilo kao informacija, a to što su se te godine rodile Shakira i Jelena Rozga, Liv Tyler i Marija Škaričić, Bode Miller, Tom Hardy i Manuel Macron, svijet tada pa tako i mene, uopće nije zanimao. Znao sam da je poginuo Džemal Bijedić, tadašnji jugoslavenski premijer i da su počela testiranja letova Space Shuttlea i da su lansirani Voyager I i II i otkriveni prstenovi oko Urana. Nisam imao pojma da su te godine održani prvi demokratski izbori u Španjolskoj nakon smrti diktatora Franca, ne sjećam se da je na čelu SAD-a Carter naslijedio Forda, i da je u Miamiju prvi put u povijesti, a to je ono što čovjek bilježi i pamti, pao snijeg. Star Wars pušteni u kino dvorane bez mojeg znanja, a i Concorde počeo s komercijalnim letovima. U dućanima počeli prodavati kompjutor Apple II. Moj susret s inačicom IIe Lisa koji će označit početak informatičke ere mojeg života dogodit će se šest godina kasnije, a tada sam već slušao i Balaševića. I nisam ja bio pasionirani pratitelj njegovih muzičkih uzleta, ali sam ga rado slušao. Bio mi je drag, ali nisam rezao vene na prve taktove njegovih hitova. Nikad nisam bio na koncertu Đorđa Balaševića. Jednostavno nam se dogodilo da se ne sretnemo na istom mjestu u isto vrijeme. Dok je on bio u Novom Sadu, bio sam u Brezi, ja odem u Osijek, on je u Ljubljani, ja u Ljubljanu, eno njega u Puli, ja u Ilirskoj Bistrici, on u Zagrebu, ja u Zagrebu, on u Sarajevu. Čak i kad se potrefilo da smo obojica u istom gradu, nije me ništa toliko vuklo na njegove koncerte. Je li mi žao? Jest.

Nemam ni jednu njegovu ploču. Zapravo, mislim da imam jednu Ranog Mraza, ali kako ne znam gdje je, to je kao i da je nemam. Zato imam njegova Tri posleratna druga i Jedan od onih života, do preostala tri romana još nisam došao, al doći će i oni na red. Kako god

da je to pisao, čita se s lakoćom i nekom toplinom oko srca da ti usne zatitraju, da ti se povremeno oko oznoji. Oni koji su ga voljeli i vole ga slušati, trebaju ga i čitati jer Đorđe piše onako kako peva.

lokomotiva

​Prvo ide brujanje i šištanje, potom groktanje, muljanje pa ide mala tiha pauza, odmor, valjda da se dođe do daha, onda krene i grgljanje pa opet muljanje i prevrtanje, pa groktanje, prevrtanje i muljanje. Ponavlja se taj i takav ili malo izmijenjen slijed radnji jedno sat vremena, tad se u sve ubaci zvuk rada bokser motora pri brzini od vjerojatno barem dvjesta na sat. A onda - tajac. Potraje ta tišina sigurno desetak sekundi, a što je sekunda, ako je ne gladamo kroz etalon, nego jedna poprilično subjektivna dužina koja nekad može trajati treptaj, nekad i po cijele minute, sva ovisna o percepciji i sposobnosti opisa te iste percepcije, tako da tih desetak sekundi svatko može odmjerit po svom nekom satu. 

 

A ta tišina, vrag. Taman te uljuljka, kadli najednom opet krene ono grgljanje i šištanje kao na početku pa nastavi sa svim drugim svjesno i polusvjesno primijetnim valnim senzacijama. Cijelo to vrijeme tebi se oči sklapaju, nose te derivirana razmišljanja u neki polusan, u polujavu. Miješa se polako ta melasa i u već pokrenutoj radnji sna i samo mjehurići zvukovne stvarnosti iskaču na površinu kao para iz gustog pekmeza u nastajanju u bakinoj šerpi na šporetu, u bakinoj verandi potkućom, u jednom selu usred samog ruba Slavonije. Iznenada - opet tišina! Počneš brojati te neke svoje sekunde, djelićak svijesti ipak očekuje novi ciklus, novo šištanje, grgljanje, novo muljanje i groktanje, ali ne. Nein. Njet. No. Ništa. Tišina i dalje traje. Tišina i ništa drugo. Sve utihnulo da čuješ odjeke otkucaja svog vlastitog srca. 

 

Istovremeno se u tom iščekivanju prisjećaš prvog slušanja pjesmuljka: "Beži Jankec, beži Jankec, vešmašina pućka!" i svoje nekadašnje začuđenosti i razveseljenosti time da vešmašina može pućkati i nekih tvrdih objašnjenja da to nije moguće. Sad znaš da jest moguće, da može i shvatiš da te one potresne tenzije probuđene početkom proljeća i podgrijane na kraju prošle godine polako napuštaju, ostavljaju te na miru da u radu vešmašine, u huku crpljenja vode, u trešnji centrifuge, više ne čuješ seizmička podrhtavanja tla i druge zastrašujuće termine, nego ih, kao nekad prije, možeš prepoznavati kao zvuke žutih strojeva s gradilišta, kao grgljanje pekmeza iz verande, tišinu s pecanja, pućkanje lokomotive, brujanje s autopiste. I čini ti se da barem jedna bolest popušta. Valjda.

stol

Lijepo je imati lagan nevisok četvrtasti stol u boravku. Možeš ga, hvatajući ga za jednu nogu, i privući i odgurnuti, možeš ga zakrenuti i pozicionirati bez previše napora, jednom rukom s kauča, čak i iz poluležećeg položaja možeš si približit kut u kojem je pepeljara, knjiga, čaša ili zdjelica, šalica, možda daljinski, cigarete ili tabla čokolade, što god ti treba. Možeš se čak sjetiti i prvog četvrtastog stola u svojem životu, stola koji je zauzimao centralno mjesto u primaćoj sobi.

 

Soba je primaća, a ne dnevni boravak jer su se u toj sobi primali gosti kad ih je bilo više od jedne osobe. Dnevni boravak je u kuhinji u kojoj je i blagovaonica i izlaz na sjeverni balkon s pogledom na ulicu i igralište i tamo se pila kava. Četvrtastom nevisokom stolu u primaćoj se najjednostavnije može prići od strane vrata koja vode na južni balkon s kojeg se danju sunce vidjelo često, a okrugla kupolasta gumica i uspravljena olovka s čijeg je vrha povremeno netko pjevao. To je balkon s kojeg smo, mene petogodišnjaka nagovorio Willy, četverogodišnji bratić iz Australije, bacali moje igračke i zbog čega sam bio kažnjen samo ja, naravno, jer mene Willy nije mogao nagovoriti kad ne govorimo niti jedan zajednički jezik. A mi smo se sasvim dobro sporazumijevali svojim dječjim jezikom. Willyju su dan kasnije u igri na ulici razbili glavu. Bio je to čin odmazde zločestog i nimalo mi simpatičnog vršnjaka Mikija iz ulice jer nikako nije uspijevao razumjeti Willyja. Unatoč mojoj antipatiji prema Mikiju, taj sam zločin prihvatio prilično ravnodušno, toliko ravnodušno da su se mama i tatina sestra teta Stela, to jest Cela, a zapravo Cecilija, posvađale skoro do prekida komunikacije.

 

Površina stola je crvenkastosmeđa i p​​rošarana uzorkom uzdužno rezanog drva, sjajna poput najfinijih glazura na rođendanskim tortama. Na njoj, u obliku romba, centriran prema dijagonalama, heklani je tabletić. Nasred heklana tabletića je pepeljara. Ukrasna, disfunkcionalna pepeljara u kojoj su obično bili ili neki ključevi ili kutija šibica, ponekad i majčin naprstak koji je zaboravila spremiti. Na donjoj pregradi, taj je četveronožni stol ima svoju donju pregradu, prebivaju novine. Vjesnik, Večernje, Sportske, Svijet, Burda, Praktična žena, Studio, Start. Tih se novina zna skupiti na desetke prije nego li bi sve skupa preko noći nestale, one svakodnevne zauvijek, a neke od onih u boji završavaju i na policama s knjigama. Stol je nepomično težak, i s novinama i bez njih.

 

Na stol smiju samo slikovnice. Autići, iako im je to omiljeno tajno mjesto - nikako. Samo u izvanrednim situacijama za tim stolom mogu popiti sok ili mlijeko. To su situacije, kad nam dođu gosti. Umjesto heklanog tabletića je stolnjak, a na stolnjaku su ovalni tanjuri s mezom, zdjelice sa salatom, fildžani s kavom, čaše i čašice, s pivom i rakijom. Oko stola, na kaučima i foteljama, drvene su to konstrukcije s mjestima za sjedenje tapaciranim nekom gustom i napetom zelenom tkaninom mucastom poput frotira, mama, tata i gosti. Gosti su uvijek parovi odraslih veselih ljudi. Komšije, prijatelji s posla, iz kluba u kojem je tata nekad igrao na desnom krilu. Nosio je broj 7. Elementarnomatematički gledano, nerijetko ti gosti pripadaju svim navedenim skupovima. Kroz zid ili kroz dvoja zatvorena vrata koja se gledaju u hodniku, iz kreveta i ispod jorgana, slušam njihove razgovore koji prvo postaju nerazgovijetni, onda se pretvaraju u tih žamor i polagano nesta​ju.

 

Čudo jedno je imati lagan četvrtasti stol u boravku.

jedan dinar

U siječnju ove godine grad, centru grada zgrada, u sred zgrade lift, na prednjoj strani lifta vrata, na sred lijeve strane vrata brava, nad bravom cijena. jedan dinar.

Jesu li stanari, ili samo ostali koji su u zgradu ulazili iz nekog razloga, na primjer u posjet ili odvjetničkoj kancelariji ili liječničkoj ordinaciji ili nekom dovitljivom Atmi, plaćali prijevoz liftom, nešto kao državni parafiskalni nameti, trošarine i slične pijavice, ili je ta naplata bila način da se lift rastereti nepotrebnog korištenja, dokolica i znatiželja su čudo, pogotovo ako nastupaju zajedno i imaju dovoljno vremena, ili je u pitanju bila neka vrsta segregacije, ili je to bila tek lažna obavijest namijenjena lakovjernima, kako djeci tako i odraslima.

Ili ništa od toga nije ni blizu istini jer su bravari, prilikom nekog od popravaka, servisiranja ili preinaka, možda baš mijenjanja brave na liftu, jednostavno iz šale i vica, ili zbog potplaćenosti obavljanja posla, ili lafkadijevski bezrazložno, samo iskoristili komad lima koji su imali od tko zna gdje, možda s nekog davno rashodovanog flipera ili stolnog nogometa, na kojem je bilo ugravirano to "1 DINAR".