zaštita

Miš. Jebemumiša. Kad rikne, nema reanimacije. Kad rikne, gotovo je. Šlus! Jedino što možeš napravit, a da izbjegneš trljanje prstom po plohi uz tipkovnicu jest da kupiš drugog miša. 

 

Što na umu, to na drumu. Odeš do dućana s informatičkom i sličnom opremom, staneš pred policu s miševima, a tamo ih je barem pedesetak modela, pa gledaš. I imaš šta vidit. Za igrače, za projektante, za pisce, za kalkulante, penzionere, sabotere, psihopate, konduktere...  za ovo, za ono. Oš sa žicom, oš obežičeni. A meni treba neki jeftin i da radi. Gledam cijene, sve ispod deset eura ima rep, a ja bih neki bez repa. Pun mi je kufer žica. Da me čuje sad bi me Kamala Harris opomenula jer ako ti oni neki mogu pratiti bežične slušalice, sigurno mogu i miša. Bojim se da bi ti koji prate rad mojeg miša brzo dali otkaz jer bi im to praćenje od cijelog života napravilo totalni kaos. Vratimo se mišu. Miševima. Nađem u dnu police, pomalo kao zanemaren, jedan bežični koji košta manje od deset eura. Devet devedeset. Kupim. 

 

Dođem kući, otvorim plastificiranu kartonsku kutiju, u kutiji miš u vrećici od biorazgradive plastike. Bravo. Zanima me je li i plastifikacija kartonske kutije isto biorazgradiva. Izvadim miša. Iz proreza koji tvore tijelo i poklopac miševa dupeta viri komad plastične trake. Aha, sprječava trošenje baterije. Otvorim vratanca i iz utrobe miša izvadim onaj bežični USB primopredajnik koji se ugura u USB utor na kompjuteru. Usput izvučem i tu izolacijsku plastičnu traku. Zatvorim mišu utrobu, prebacim sklopku na zeleno, a ono USB nešto gurnem u USB utor na kompjuteru. Uključim kompjuter, počekam neko vrijeme, maknem miša, a kursor ni da bi: stoji ukopan. Ne miče se strelica ko da je netko stvarnu zabio u monitor. Probam kliknuti tipkama na mišu - ništa. Probam ga ugasiti pa upaliti - ništa. Stisnem neki gumbić, u uputama piše da je to USB receiver gumb - i dalje ništa. Ugasim kompjuter, upalim ga - opet ništa. Tri su USB utora na laptopu, probam sva tri i rezultat isti, nula nula, neriješeno. 

 

Već vrtim film odlaska do dućana s mišem i ambalažom koju nisam bacio, laptopom pod rukom pa da mi ovi probaju objasnit o čemu je riječ, jel miš možda neispravan ili što. Izvadim onaj USB čvarak da ga vratim u miša kojeg ću spakirati natrag u biorazgradivu plastičnu vrećicu pa u plastificiranu kartonsku kutiju. Sve ću to skupa s računom i laptopom pod rukom prošetat do dućana pa da vidimo.

 

Otvorim mišu da prostite guzicu da vratim onaj čvarak na za to predviđeno mjesto negdje u području jetre pa gledam u tu bateriju kako se sjaji ko lakirane cipelice male Dorothy iz Kanzasa. Malo mi to sumnjivo. Izvadim bateriju, a ona i pored one zaštitne trake što je onemogućavala kontakt bilo koje vrste - umotana u celofan. Zaštita je važna. A i dvaput je dvaput.

nebeska arhitektura

Kiša se noćas baš ispadala pa je pred zoru napravila pauzu i ujutro nastavila s padanjem. Sva akumulirana toplina u zidovima zgrada dodatno je dobila na težini. Vrućini, jel. Otvaranje prozora nije najpametnija ideja jer usljed vjetra pravocrtni pad kapljice izvode pod oštrim kutem i parket bi ovisno o smjeru vjetra vjerojatno bio u opasnosti. Jedino rješenje je uključiti klima uređaj da rashladi prostor prije spavanja.

Vožnja prigradskim vlakom uzbudljivija je nego li čovjek može zamisliti. Sigurno se netko sjeća one igre kad djeca u krug uz pjevanje jednog od njih plešu oko stolaca kojih je jedan manje nego djece. U jednom trenu ono jedno dijete prestane pjevati, a sva djeca krenu sjesti. Iz igre ispada dijete koje je ostalo bez stolice, a za sljedeći krug iz igre se izbacuje i jedan stolac. Igra se ponavlja dok ne ostane samo jedno dijete. Slične je i u prigradskoj željeznici: stolaca tapaciranih prošaranom plavom tkaninom uvijek je manje od putnika, a uhvatit mjesto za sjedenje zahtijeva okretnost i brzinu. U vlaku srećem susjedu koja u Graz ide po neke sitnice. Znate, govori mi, Graz je poseban po svojoj nebeskoj arhitekturi. Ne znam, odgovaram, radio sam tu skoro godinu dana u jednoj ozbiljnoj elektro firmi, i u slobodno vrijeme obilazio grad, posjećivao gradske znamenitosti, ali nisam vidio nikakvu nebesku arhitekturu. To ste vi prije rata, zaključuje lakonski.

Siđemo iz vlaka na glavnom željezničkom kolodvoru. Iz vlaka možeš i izaći i sići jer je vlak još uvijek iznad tla. Iz vlaka izlazi i dosta invalida, ljudi bez noge ili ruke. Skupa s većinom putnika krenemo prema centru. Na ulici je dosta prosjaka u nekim ispranim vojnim uniformama. U jednoj ulici parkiran kombi bež boje s dvjema crveim trakama po bokovima. Okruglasta karoserija s avionskim nosom. Prikolica je dizajnirana kao nastavak te limene olovke. Znam ovaj kombi, govorim susjedi Branki. "Sigurno da znate, viđali ste ga i u Zagrebu, to su jedni od onih nomada na kotačima. Od rata na ovamo ih je dosta, skoro kao i prosjaka." Ne znam o kojem ratu ona priča, ali je po njenom ponavljanom deklarativnom spominjanju, to izgleda kao neki moj propust jer je očito taj rat ili opće poznata stvar ili njena fikcija.

Dolazimo na čistinu ovećeg trga i teta Branka mi upirući rukom i prstom u nebo govori: "Evo! Nebeska ahitektura." I stvarno, od na svim stranama svijeta kao da je netko grafitnom olovkom na svilenoj tkanini iscrtao i osjenčio neke građevine: goleme zgrade iz doba neoklasicizma od kišnih oblaka. Impozantno je, zar ne!? Samo kad već spominjem, dodaje mi, nekad su građevine nebeske arhitekture bile starije, od Sumera preko faraonskog Egipta i antičke Grčke do starog Rima. Ovo danas su replike minhenskih fasada. I to nešto govori o našem svijetu, ako me razumijete. Nije da razumijem, ali naslućujem. Naš svijet ili njen? Ispast će da ja nešto dijelim. Počnem se lagano tresti. 

Počnem se tresti i to me i probudi. Otvorim oči, jutro je. Oslušnem i shvatim da klima uređaj i dalje radi. Nije ni čudo da mi je pod plahtom bilo hladno do drhtanja. Pogledam kroz prozor. Kiša pada, a potočići vode se slijevaju niz masni novopostavljeni asfalt i skupljaju se u lokve uz rub kolnika ne otičući u slivnike.

dora i fred

​ Idemo kombijem do Freda i Dore. Kombi je narančasti VW Palestinac. Zvali njih dvoje ekipu na roštilj, kotlovinu, kazanče, šta li već. Pristao sam nevoljko jer znam koga su sve mogli pozvati, a meni se te ljude ne sluša. Ni ne gleda mi ih se, ako ćemo iskreno, ali ajd, pristao si pa sad kusaj. Penzionerska vožnja uz brdo je čak i prikladna, ali teme razgovora su nekako izgubile erotiku. Nije da se ne spomenu ljetovanja i zimovanja, ali nabrajanje medicinskih termina, lokacija, zvijezdi u bijelom, a da nisu tenisači, sila farmaceutskih izraza, latinskih naziva dijelova tijela, sve to malo brzo dojadi. Sreća pa je vožnja trajala relativno kratko. Iskrcavamo se, pozdravljamo i dobivamo zaduženja: vi oko vatre, vi po snijegu. Zapala me druga skupina.

Poprilično smo zaigrani čišćenjem snijega oko kuće. Napadalo ga dosta, više od po metra. Odlazim u kuću do toaleta. U prolazu čujem našeg domaćina. Glas mu odrješit i tih.
- Tukao sam te jer nisi bila dobra. Sad si dobra. Jesi li? I sad te ne tučem. Jesi dobra?
- Jesam.
Glas joj je tih i drhtav.

Ne znam je li prihvatiti ponudu i otići s ekipom do frenda koji sa suprugom živi na osami na Sljemenu, dobro ili loše. Loše što se to događa, dobro što sam to saznao. Znamo se iz srednje i nitko ne bi mogao ni pomisliti da će njih dvoje završiti zajedno. To zajedno sad ima jednu sasvim drugu konotaciju. Pišajući sam smišljao formu u kojoj ću ga odjebati, a da to njemu ne postane novi motiv za njeno podobravanje.
- Slušaj. Čuo sam te što si joj govorio. Gadno je to. Ja to ne mogu provarit. Ne mogu te više ni pogledati. Gadiš mi se. Odoh.

Fred zatečen mojom izravnošću ostaje zalijepljen za kuhinjski stolac, a Dora ustaje.
- Otpratit ću te da ne izgleda ružno.
- Nek izgleda ružno jer sve ovo i jest ružno.
Unatoč mojim riječima, Dora izlazi za mnom.

- Ne hodaj mi preblizu. Ako te taj tvoj kreten vidi, opet će naći razloga za nasilje.
- Neće, pazit ću.

Hodamo. Ja jedno par metara ispred Dore.
- Nije on takav. Dobar je dok se ne naljuti.

Jebiga, Dora, ne govorim joj: ne štiti ga, nije stvar paženja nego je to problem koji rješavaju stručne službe, i to one u plavim uniformama. Štokholmski sindrom razorniji je od kineskog. Pičko, to sad sebi govorim, kad si ih čuo, trebao si ga odvalit šakom u glavu da vidi kako je to, trebo si ga namlatit ko vola u kupusu, a ne se samo pokupit ko zadnji seronja.

Stigavši do lovačkog puta okrenem se Dori, ona zastane. Mahnem joj i kimnem glavom. Mahne i ona. Čekam da se okrene i krene prema kući. Ona čeka da ja krenem dalje. Traje to užasno dugih par sekundi. Pogledam u nebo i pođem ne osvrćući se. 

Dođem do ruba padine i imam što vidjeti. Dok se gomila medvjedića igra u snijegu, mater i ćaća im lopatama krče snijeg sa staze. Možda ovo nije najbolji put za odlazak. Krenem se vraćati nadajuć se da me nisu primijetili i zakoračim niz drugu padinu. Nakon desetak minuta brzog hoda dolazim do ceste. Prohodna je jer je tu već prošla ralica. Rezultat tog prolaska su do pola zatrpani nepropisno parkirani automobili. Iza tih auta nogostup je i to prilično prometan. Pernate jakne svih boja i dužina i graja. Graja je rezultat nailaska nekoliko zaigranih mladunaca medvjeda. Bokte, ako su malci tu, onda im je i mater tu negdje. Kako kući?! 

Odnekud dopiru zvuci pneumatskog čekića, zvuk motora kamiona i škripanje metala po asfaltu i betonu. 

Otvorim oči. Sedam je. Radnici počeli dovršavati polaganje betonskih ploča rubnih odvodnih kanala prije postavljanja posljednjeg sloja asfalta u ulici. Svejedno sam sad malo zabrinut za Doru. A i za Freda. 

billy bob thornton i lily of the valley

Vjerojatno je, ma gotovo je sigurno važno osjetiti se korisnim i sigurno dio nas, makar onaj najmanji želi na neki način biti važan. Ne baš nešto jako važan tipa kad te obuzmu bolesne ambicije, ali dovoljno važan da si potreban. Nije tipfeler, ali može i potreban i poseban. Kao da nismo svi posebni. Svatko na svoj način. E sad, tu važnost ispoljavamo na svojstven način ili po nekom obrascu. I vjerojatno to baš i ne vidimo najbolje. Naravno, sve bi to kakva stručna osoba bolje prepoznala i opisala, ali meni to ionako nije cilj. Samo kažem kako to što radimo te neke stvari uglavnom ne primjećujemo. Na javi. A kad je san u pitanju, onda je to lakše prihvatiti i na neki način priznati.

San. Da. Sanjam da sam na promociji knjige jednog prijatelja kojeg ćemo za ovu priliku nazvati Billy. Sjatilo se u taj neki pomalo i glamurozni prostor cijela svita večernje toalete i smokinga kao na zabavi poslije dodjele Oscara. Pričam tako s nekim ljudima, među njima i urednik i izdavač, i spomenem kako je prilično zanimljiv podatak da je cijeli roman Billy napisao rečenicama u negaciji što iziskuje veliku vještinu jer negacijom ne privlačiš nego odbijaš, a ovo štivo je tako pitko i prijemčivo da čitatelju koji se udubi u štivo ovako nešto može promaknuti. Gledaju me svi kao da sam rekao da sam vidio rub svemira. Pokušam primjerom pojasniti.

Neće svijet propast ako nismo navikli na nelagode i nezgode. Nikako zbog toga nismo negativci. Ne možemo ništa ni naći ako ništa niti ne tražimo. Nevjerojatno kako ranije nismo naletjeli na neukrotive nemani i nepremostive prepreke. Nije nama tako loše i ne smijemo se žaliti. Ne, ne i ne.

Odustajem od objašnjavanja, pojašnjavanja, ispričavanja. Nekad i odustajanje može bit rješenje. Pod ruku me primi jedna žena, haljina joj crvena poput ruža koji joj tako crven odlično pristaje uz crte lica, kosu. Znamo se. Zvat ćemo je u ovom snu Lily. Lily me moli da je izvedem s ovog bala jer joj je malo dosadno. Izlazimo iz dvorane u aulu, sjedamo na neki kauč i krene priča. Lily je lijepo gledati dok te sluša kad govoriš, ali je nemjerljivo ljepše gledati je kad ti priča. Čak i kad ne priča tebi. A zna pričati. Mogao bi se čovjek nasloniti, zažmiriti i slušati dok ga ta priča ne odvede u neki njezin svijet. Stvaran, a istovremeno ezoteričan.

Sad, kad to ovako pišem, sve izgleda kao aluzija na odlazak dalje, konkretno u krevet. A nije. Dobri smo prijatelji u toj nekoj muško-ženskoj relaciji. To valjda kaže svaka muška strana prijateljstva koja je nedovoljno seksualno privlačna i atraktivna ženskoj strani. Malo sam se zapetljao, otišao iz sna ne bih li opravdao nedostatak akcije u snu, ali šta da radim kad akcije u ovom snu do sad nema. Kad je ima, o njoj ne pišem jer... jer ne. Akcija dolazi malo kasnije. Akcija drugog tipa. 

Taj drugi tip se za ovu priliku zove Ollie. Zbog zaštite privatnosti. Ollieja, njegovu kći i njihovog psa vidimo u mercedesu smeđe boje, poznati model s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih. Na rubu smo gradilišta. Mnogokatnica, a to je više od višekatnice, u nebo gleda desetak etaža. Jednako toliko ih je i u dubinu. Kako sam od promocije knjige došao do te bauštele, ne zna nitko. U prizemlju su stupovi koji gornji dio zgrade drže iznad površine zemlje. Tako nastalo prizemlje ima strop na visini od jedno osam-devet, možda i deset metara. Oko rubova zgrade opkop je širok sigurno pet metara, a dubok koliko i sama zgrada. Prilaz prizemlju moguć je preko dva mostića: čelične ploče koje povezuju ulicu i unutrašnjost zgrade. Ollie lijevim mostom uđe autom unutra, napravi krug i počne voziti prema van, prema drugom mostiću. U jednom trenu vidimo da se predomišlja, možda želi na drugi mostić? Ili ipak prvi? Dok dvojba traje mercedes se približava onoj provaliji oko zgrade. Još trenutak-dva i auto nestaje u ponoru dubokom sigurno preko trideset metara. Zovemo policiju, hitnu, vatrogasce, jedan jedan dva, sve odreda. Spuštamo se dolje pješke jer ne rade ni teretni građevinski liftovi.

Sišli smo dolje o dna. Vidimo da su već i Ollie i njegova kćer i pas svatko u zasebnoj barokomori sa staklenom bočnom stijenkom. Kako su i kojom brzinom uspjeli doći, to valjda može biti samo u filmu. Dobro, i u snu. Na zidu iznad ležaljke na kojoj je Ollijeva kći rukom je napisano: stisni joj dlan nekoliko puta kako bi te prepoznala i probudila se. Ollijeva kći je malena djevojčica predškolskog uzrasta koja je tek naučila slova i rukopis sigurno nije njezin. Ollijev je. Pružam ruku kroz otvor hermetički pregrađen nekom debelom impregniranom tkaninom. Stisnem joj šaku nekoliko puta i dijete se probudi. Bez ogrebotine je i živa je! Odem do barokomore s psom i napravim isto iako na zidu nije pisalo ništa. Pas se probudi, zaklatara glavom, tijelom pa repom i počne mahati jezikom. Dobro je. Odem do treće barokomore. U njoj Ollie leži potrbuške, glave okrenute na stranu, naočale mu malo pomaknute s nosa i pokrivaju dio izgrebanog lica. Desna ruka mu otromboljeno visi pored kreveta i čini se kao da je miče. A i izgleda nepolomljeno čitav. Iznad njega u barokomori nema natpisa. Nema njegova barokomora ni otvor za pružiti ili gurnuti ruku. "Dobro je", govori mi Lilly, "ne moraš ni ti sve". 

jutra

Jutra su poput ljudi. Sva su slična, a opet jedinstvena, neponovljiva.

Prvo se kroz tišinu noći probije pjev ptica, a onda se savijene prolaskom kroz atmosferu pojave zrake sunca. Istovremeno se, nekad čak i prije njih, po ulicama pojave dostavni kombiji, kamioni i kamioneti, tu su i profesionalni vozači i muževi svih kumica s placa. Baš nekako u to vrijeme pojavljuju se i posljednje noćne ptice koje će neuspješno pokušati izbjeći susret bliske vrste s radničkom klasom prve smjene ono malo tvornica koje još uvijek rade i njihove mrke poglede, neki su osuđujući, a neki pomalo i zavidni. Njih će dočekati i sneni šetači pasa koji bi u tim trenucima svoje kuće ljubimce rado na par sati mijenjali za ribice u akvariju.

Potom dolaze blagajnice i blagajnici iz dućana, pekara i kioska, zdravstveni radnici, školske čistačice i podvornici. Ovi posljednji ljeti malo kasne jer danas ponavljača nema pa nema ni potrebe za ranim čišćenjem učionica i školskih dvorana i hodnika.

U međuvremenu, svoj su ojev pice zamijenile prvim jutarnjim lovom. Kosovi, vrane, golubovi i vrapci čeprkaju po travnatim površinama i po asfaltu oko kanti i kontejnera za otpad. Iz zgrada sad već izlaze i oni koji rade uredski posao, onaj od devet do pet, ali im je ured podaleko od kuće, a promet je stalno otežan pa bi ga se već moglo nazvati i uobičajenim. Pred dućanima nervozno koračaju neki kojima se žuri i neki kojima je pojam vremena potpuno stran.

Jutra su poput ljudi. Sva su slična, a opet jedinstvena, neponovljiva.

poezija

Pišem poeziju. I to nije sve! Tu poeziju netko je čak i objavio. Kvadratnog oblika zaklaman debeli papir kakav se koristi za kazališne i galerijske deplijane. Ne bih to znao da mi to nije donijela kako bi mi nešto pokazala. Da nešto!

Nakon filmske predstave u kinu Zagreb, umjesto da s ekipom odem u KSET gdje naš kontroverzni poznanik (nije lopina, nego tolerirani sitni nasilnik) pušta muziku, ja odlazim do restorana.

Uranio sam, s kutijom nalik onima za skupocjene ogrlice dolazim do šanka i čekam da mi se oslobodi rezervirani stol. Nakon nekoliko minuta dolazi uštirkani i vodi me na terasu. Diskretnu glazbu šumom ometaju tihi razgovori za stolovima. Nema zveckanja čaša i škripanja vilica i noževa po tanjurima, nema glasnog zazivanja konobara. Glazba? Šlageri sedamdesetih i osamdesetih. Sjedam za stol i pred sebe odlažem kutiju. U njoj je piljezina. Piljezina? Piljezina je bojanom niklovanom žicom pleteni siperak za odrasle. Partikla, bavarin, slinček, kako god, izgubila je vremenom svoju funkcionalnost i postala ukras. Rođendanski poklon. Valjda će joj se svidjeti.

Dolazi na terasu. Zadignute kose hoda u plavoj haljini. Iste je boje kao i moj poklon! Dolazi do stola, iz torbice vadi knjižicu kvadratnog oblika, zaklaman debeli papir kakav se koristi za kazališne i galerijske deplijane. Na prednjoj strani moje ime i naslov: Probni otisak. Otvara knjižicu na duplerici i pokazuje pjesmu koja se protegla preko cijele stranice. Bome, nije sonet. Prstom upire u posljednji stih. Iako ne moram, približavam glavu, čitam iako ne moram jer znam što sam napisao: "Ne volim te".
- Vidiš, zato nismo skupa. - tiho mi govori, presavija knjižicu tako da ova odložena na stol biva otvorena na toj stranici, i odlazi.

Sjedim za stolom, gledam u te stihove, gledam u onu kutiju i učini mi se da se glasno pitam: "Otkud mi uopće ta ideja?" Da me čuje, sigurno bi rekla: "opet razmišljaš o krivim stvarima" jer nisam uopće mislio na te svoje stihove nego na glupi poklon.

Poezija zna život okrenuti naopako. Zato poeziju pišem samo u snovima. I uglavnom ne pomaže.

 

 

kad krokodili dolaze

Sve je počelo kad sam ga pitao da šta ima po zvizdanu ići u baštu, a on odgovorio da je išao vidjet kako su mu turkinje. Ja se u vrtlarstvo i općenito u poljoprivredu razmijem vrlo malo. Na rubu sam da znam da se kukuruzima beru metlice, ali zašto pojma nemam. Ne bih ni to znao da u srednjoj nismo to kao praksu radili i pasli oči na Gecinim kćerima. Geco je bio Gertner, profesor matematike i bivši svećenik koji je očito imao velik razlog za skinut mantiju jer kćeri su bile na mamu. A kćeri su bile srednjoškolske ljepotice. Po imenu pamtim samo Gretu, bila je nekako eteričnija i lirskija od sestara. Ali, na stranu to, to je neka druga priča. Uglavnom, saaznajem da turkinje nisu nikakve migrantice nego vrsta tikve, bundeve. Od turkinja smo nekako prešli u Afriku zbog spomenutih migracija.

 

- Kako nam je postalo vruće, Afrikanci će se počet doseljavati.

- Neki su se već kao Nesvrstani doselili. Već i unuke po Hrvatskoj imaju.

- To je bilo politički, ovo je gore, ovo će bit klimatološki.

 

I onda krene.

 

- A bio sam ja u Africi. U Maroku i u Egiptu. Uh, bilo je tamo opasno. S krokodilima sam se borio... Dobro, nisam se borio, ali sam im bježao.

- Kakvi krokodili, bokte.

- Pusti ti to. Nemaš ti pojma... Kad smo bili u El Shattu onda sam ja išao plivat preko nekog potoka i tamo naletio na krokodile.

- Štaš plivat preko potoka? Potok se pregazi.

- Ma šuti. Velik potok bio. Širok sigurno tri četri metra.

- Ček, ali El Shatt? Otkud vi tamo?

- Mama bježala s nama djecom iz Livna prema Jablanici pa nas pokupili.

- Aha, išli ste preko Dalmacije.

- Stani malo... Krenuo ja plivati i vidim s druge strane njih četri krokodila leže i sunčaju se. Jedan me primijeti i skoči u vodu pa za mnom, a ja udri plivat najbrže što znam... Sreća pa je nedaleko bila neka brana od šiblja preko cijelog potoka, ko dabrovi što znaju napravit, i ja se uspijem popeti na nju i izađem na obalu... A krokodil ostane u vodi... Onda primijetim neke vukove, možda su to afrički psi. Sve kroz gustiš vrebaju, odmjeravaju me. Zamisli ti to: pobjegneš krokodilima i onda te uhvate afrički divlji psi! Sreća pa su taman tu prolazili slonovi i slonice s mladima i ja se nekako prikrpim uz te mlade slonove tako se spasim od onih vukova.

 

Tišina. Trajala je sigurno pola minute. A pola minute šutnje nije malo.

 

- Maroka se malo slabije sjećam.

 

Ne znam dal da se brinem il da se smijem.

 

- Čovječe, ja ne sanjam ovako kako ti sad pričaš.

- Ne moraš ti meni vjerovat, al tako ti je to bilo.

 

Ustane i ode onim turkinjama dati vode da ne skapaju. I bundeve su ljudi.

Koliko god zvučalo nadrealno, fantastično, opet se nekako čovjek uhvati u razmišljanju. Možda je samo pogriješio u potoku i El Shattu. El Shatt je na Sinaju u pustinji. Možda je logor bio Tolumbat. Taj je bio kod Aleksandrije, namijenjen ženama s manjom djecom, a ovaj moj roditelj tada jest bio manje dijete. Istinabog, jel triesedmo il triezdeveto godište, ne zna više ni on, nemaju o tom pojma ni države ni crkva, tek se nazire priča s lažiranim punoljetstvom zbog mogućnosti igranja u osječkom NK Proleteru, danas NK Osijeku. Što opet dovodi do poznatog fenomena fleksibilnosti godine rođenja kao kod mnogih afričkih nogometaša. Godina imaš koliko ih trebaš.

 

Sestra i ja se pogledavamo.

 

- Gle, zadnji put je spominjao Siriju i Iran. Ima nekih zanimljivih priča i detalja. Stvarno ne možeš više znati jel se počeo družit s onim Aloisom Alzheimerom ili se prisjeća stvarnih događaja. Ili nas, da prostiš, zajebava. Ja više ni u šta nisam s sigurna kad je on u pitanju.

 

Ni ja.