jedan poziv mijenja sve

Zazvoni mobitel. Devet i dvaestri. Broj 0800 nešto-nešto. Da nisu neki teletrgovci ili anketari...
- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Zovem iz ministarstva zdravstva...
- Da?
- ... htjela sam Vas podsjetiti da imate zakazane termine.
- Daaa?
- Da. Sad trinaestog lipnja u devet i trideset imate magnetnu abdomena, a sedamnaestog u deset kontrolni pregled kod urologa, obje u KaBeCeu Zagreb.
- A jel vidite kad imam termin za laboratorijske pretrage, ono AFP, BHCG, LDH, EM OST E, HDZ i to?
- Samo malo... Evo, imam i to, termin je osamnaesti srpnja.
- Ne mislite li da je malo nezgodno ić na pretrage i preglede bez vremeplova? Kontrola prije pretraga, jel?
- Je, vidim, nije zgodno.
- Ali je nezgodno.
- Gospodine Križan, ja Vam tu nažalost ne mogu pomoći, ali možete probat nazvat KaBeCe, možda oni mogu promijenit termine.
- Hvala Vam.
- Molim, tu smo radi Vas.
- Nego, kad ste već tu, ovaj eMeR u ponedjeljak, jel mogu ja taj abdomen zamijenit s testisima?
- Kak to mislite?
- Ne mislim baš abdomen mijenjat za testise nego magnetnu.
- Ali gospodine Križan, nismo mi trgovina, mi smo sustav zdravstvenih ustanova.
- Uf, ja Vas pomiješao, oprostite. Al samo da znate, mejl s otkazom tog eMeRa sam i tako odavno bio poslao jer sam to riješio...
- Ako jeste, onda budem ovdje to otkazala. Hvala.
- Hvala Vama, doviđenja.
- Doviđenja i ugodan dan.

Da ministarstvo zdravstva!? Jasno da zovu provjerit jesu li zakazani termini još uvijek stvarno ili nepotrebno zauzeti nemarom ili prestankom postojanja pacijenata. Oćureć, lijepo je kak se naše ministarstvo brine o pacijentima, a ne samo o doktorima.

Već za sutra očekujem poziv:
- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Zovem iz ministarstva unutarnjih poslova.
- Izvolte?
- Samo da vam javim kako imamo podatak da ste dana devetnaestog kolovoza dvijeisedme na križanju Avenije Dubrovnik i Avenije Većeslava Holjevca prešli preko pješačkog prijelaza na crveno svjetlo na semaforu...
- Pa platio sam kaznu.
- Jeste, vidim, zato i zovem da kažem hvala. Doviđenja.
- Doviđenja.

Ili:
- Halo, ovdje ministarstvo poljoprivrede. Vidimo da nemate zemlju pa nas zanima jeste li zainteresirani.
- Žao mi je, moju su zemlju drugi rasprodali.
- Ali gospodine, nemamo Vas u evidenciji, ta zemlja mora da i nije bila Vaša.
- Bila je, bila...
- Onda ništa, oprostite na smetnji i ugodan dan.
- Hvala također. Doviđenja.
- Doviđenja.

Ili:
- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Ovdje ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta...
- Do vi đe nja!

Ako ministara i ne bude, bit će ministarstava!

edukacija

Najrađe bih sad napisao nešto kao: "jebemti ovce, i kokoši i guske, jebemti kravetine i krmače, jebemti i koze i konje..." (ajd, ovo konje bih dodao radi dovođenja spolne ravnopravnosti u saborsku razinu), i dodao bih i jedno "jebemti svu stoku sitnog zuba", ali shvaćam kako je to vulgarno pa počinjem smirenim tonom.

Dobijem lijepo jutros nekoliko e-mailova, česta je to pojava, ko viroza, ništa zabrinjavajuće. Među njima je bio i jedan neobično formuliranog sabđekta, da ne velim teme: "FW: FW: FW: Fw: FW: Fwd: FW: Edukacija bankomati". Otvorim mail i krenem u potragu za edukcijom skrolanjem kotačića na mišjim leđima.

Skrol-skrol... skrol-skrol-skrol...

Dokaz one teorije da u šest koraka poznaješ ljude cijelog svijeta skoro pa da je potvrđen jer sam u sedam koraka dobio toliku količinu adresa ljudi koje ne znam, ljudi koji me uopće ne zanimaju, ljudi za koje me zabole uvo, što bi rekle komšije susjedi, da to graniči s nekakvim izmom, jer za taj slučaj neki izam sigurno postoji.

Skrol-skrol-skrol... skrol-skrol... skrol-skrol...

Mislim da sam trenutno u posjedu svih adresa elektronske pošte u Hrvatskoj, svih registara, branitelja, poreznih dužnika, čistačica, liječnika katolika, izdajnika, osumnjičenika, nostalgičara, članova zločinačke organizacije, i planinara i pčelara, objavljenih i neobjavljenih.

Skrol-skrol... skrol-skrol-skrol...

Ali to nije sve! Vrlo vjerojatno sam u posjedu i svih adresa elektronske pošte svih Zemljana!

Skrol-skrol... skrol-skrol...

I ne samo to! Imam i adrese većine Vanzemaljaca s one tamne strane Mjeseca te manjeg broja onih ispod crvene površine Marsa koji se, kad smo već do njega došli, ovih noći tako lijepo vidi. Zove.

Skrol-skrol... skrol-skrol-skrol... skrol-skrol... skrol-skrol...

Šta da kažem, toliko sam skrolao desnim kažiprstom po mišjoj vratini ne bih li dokučio sadržaj da sam u jednom trenu zaboravio što radim te sam se, vidjevši posljednje retke, tekst zahvale: "Hvala što štitite našu zajedničku privatnost brisanjem e-adresa i slanjem skrivenih kopija! Lijepi pozdravi", nasmijao sebi, lošoj šali i pošiljateljevoj neukosti, a možda i skromnosti u ramišljanju.

Dakle, uz ono već postojeće "čitanje s razumijevanjem", uvođenje obaveznog educiranja, a nakon toga i polaganja ispita iz komunikacije elektronskom poštom, pad koje onemogućuje pristup virtualnoj pošti, da ne velim korištenja e-maila, treba biti sastavni dio kurikuluma. Ak ne može u taj kurikulum, i s obzirom na to da je informatika izborni predmet, nek se to stavi barem u program vjeronauka ili biologije. Nek se nađe.

Eto, i zbog ovakvih mejlova, vidimo se danas u šest na Trgu.

I da, da ne zaboravim. Sadržaj te edukativne obavijesti o bankomatima nisam pročitao.

 

drk i nedrk

znakovit napredak ljudskog roda

Ljudski rod je dosegnuo novu razinu. Skoro svi primjerci.

U tehnološkom krešendu zahuktalog posljednjeg doba pisane povijesti ljudskog roda, polagano započetog prvim tiskarskim, a potom i parnim strojem, izumom električne energije, jednosmjerne i izmjenične, razbijanjem atoma, danas nas skoro svakodnevno iznenade nekim ljudskim fizičkim ili umnim dosegom, nekim znanstvenim izumom, novim lijekom, nekim tehnološkim dostignućem koje je cjelozemaljskoj ljudskoj vrsti dano na korištenje sa ili bez nadoknade.

Tako je, čak i prije dešifriranja ljudskog genoma, spuštanja ljudske letjelice na Mars, otkrivanja zemljoida na relativno nevelikoj daljini od Sunčeva sustava i izuma vodokotlića, i daleko prije nego što je Njemačka u Brazilu domaćinu na svjetskom nogomentnom prvenstvu napunila mrežu, po jedan gol za svaki dan u tjednu, ljudski um i ljudski rod dosegnuo i vezu između papučice pri dnu kante za otpatke i poklopca na njenom vrhu. Stručnjaci jednog manje poznatog, ali u uskim krugovima cijenjenog meksičkog higijenskoznanstvenokozmetičkog instituta, uočili su direktnu vezu pomicanja gumom obložene metalne papučice, uobičajeno je to raditi nogom, iako su u postopku provjere otkrića, neki od stručnjaka to umješno i uspješno obavili i rukom i glavom, i metalnog poklopca koji fenomenalno naliježe na otvor kante za otpatke. Naime, pritiskom na spomenutu papučicu, uzročnoposljedično se, a putem sustava poluga, otvara poklopac kante i omogućuje ubacivanje otpadaka u kantu. 

Također, ne manje bitno, otpuštanjem papučice, poklopac se vraća u prvobitni položaj te time omogućuje ponavljanje radnje. Stručnjaci tog instituta vele i da za to nije nužno znati razliku između digitalnog mp3 zapisa i vinilne gramofonske ploče, te da je dovoljan fizička i intelektualna razina petogodišnjeg djeteta.

Velim, ljudski rod je dosegnuo i tu razinu. Ali ne svi primjerci.

raj na zemlji

​

​Ako postoji raj na zemlji, onda je to ova Hrvatska. Zemlja iz snova.

Plavo čisto more i raznobojni živahni otoci, duboke i modre rijeke, bistri potoci, gorde planine, krasni perivoji, zelena jezera i zlaćane nizine. Rodne njive i vinogradi, goste šume, špilje mistične. Cvjetna polja i ritovi, ceste i putovi, tuneli i mostovi, ulice i parkovi, sela i gradovi. Izlasci i zalasci sunca, mjesečine i jutarnje izmaglice, plavičasti sutoni i duboke noći. Cirusi, stratusi, kumulusi. Ravnodnevnice, suncostaji, pomrčine. Rijetke ptice, rjeđe ribe i još rjeđi primjerci sisavaca.

A kad smo kod tih rijetkih primjeraka sisavaca, da ga jebeš, ovo je zemlja iz snova upravo tim sisavcima. I to ne iz bilo kakvih snova. Iz mokrih snova. Raznorodnim lopužama i kriminalcima, opsjenarima nacionalnih razmjera, devolucionarima svih nijansi crne, ratnim profiterima, osobno obezidentiteđenim grupnim identitetlijama, strogo kontroliranim talibanima i teroristima. Fizičkim i psihičkim silovateljima, fašistoljubnim revizionistima, omilovanim ratnim zločincima, smiješno odjevenim antropofilima, lažnim altruistima. Sitnim dušama. Gnjidama i parazitima, lošim glumcima i pjesnicima i još lošijim kritičarima. Ispraznim kvaziintelektialcima, lezilebovićima i uhljebima, vucibatinama, kokošarima i sjecikesama. Huljama. Raznim huljama u različitim haljama.

Ali. Valja se i njima jednom probudit.

dan oslobođenja

Šestog aprila šest. Djeluje poprilično zbunjujuće. Pojednostavimo. Ulica šestog aprila kućni broj šest. Moja adresa. Prva koje se sjećam. Upravo sam sanjao kako se kroz nepokošenu travu uz trotoar spuštam niz ulicu i mobitelom fotografiram detalje, promjene, ispravke sjećanja. Moja zgrada, preko puta rukometno/malonogometno igralište uokvireno jablanima, vrh Čengijine bašta sad je nova dvokatnica, malo niže, iza moje i sljedeće dvije zgrade - livada. Iza livade šumica, dvije paralelne nakupine grmlja koje su obrubljivale padinu - sanjkaonicu. Okrenem glavu prema vrhu ulice, položaj ulice je takav da padinom kućni brojevi rastu, a na broju jedan i dalje sportska dvorana u kojoj sam počinjao svoje karijere karatista i gimnastičara. Bila je to ulica s najneobičnijim nazivom u gradu. Ali i najponosnijim. 6. april, dan oslobođenja. Dan oslobođenja grada od okupatora i domaćih izdajnika, od fašista, nacista, ustaša, četnika i ostalih kvislinga. Za ulicu ne znam, ali u tom gradiću se kao Dan općine i ove godine slavi 6. aprila.

Sanjati sam prestao, mislim ovdje i sad, i to tamo negdje oko šumice.

Pamtim Zagreb iz sredine osamdesetih, iz vremena kad smo se počeli upoznavati, i pamtim jednu ulicu koja je nazivom odskakala od ostalih. Ulica 8. V 1945. Ubijte me, ne sjećam se je li pisalo maja ili svibnja, meni jednako razumljivo. Dan oslobođenja. Dan oslobođenja grada od okupatora i domaćih izdajnika, od fašista, nacista, ustaša, četnika i ostalih kvislinga. Zagrebački šesti april, reklo bi dijete u meni. Danas nema te ulice. Mislim, ima ulice, ali imena nema. Nema ga jer ovaj se grad stidi jednog od najvažnijih datuma u svojoj povijesti. Možda zato jer je sjeme crnog korova proklijalo, izraslo i sve kulture predatorski i parazitski napalo, guši ih, crpi im životne sokove, ubija im i sadašnjost i budućnost. Ali, ja vjerujem. No pasaran!

Kako god, sretan vam Dan oslobođenja grada Zagreba!

zagrebačka idila 2016

Subotnje svibanjsko popodne. Sunce. Kaplje kiše se probijaju kroz izbockane poplune oblaka. Kaptol.

Par u poznim godinama, ona u bijelo-teget kombinaciji, on u bež odijelu bez šešira. Primjereno laganim korakom hodaju prema ulazu u katedralu. Prilazeć im cvrkućući, sitno ciganče nutka šarene papire.
- Kupite kalendar da deci kruha kupim. Kupite kalendar.

Bež odijelo bez šešira je pogleda i zastane, a bijelo-teget kostim zareži na sav glas:
- Šta'se jebala da već imaš djecu, a sad prosiš!?
- Ne prosim, prodajem katoličke kalendare da prehranim decu.
- Jebala s'e s trinest, kučko, ha!?
Okrećuć se bež odijelu, mala Romkinja izusti "oprostite" pa se osvrne prema rashodovanoj mornrici:
- Vidim, ti se dugo nisi. Pomoliću se za vas.
 

I sa smiješkom odleprša osunčanim trgom prema drugim potencijalnim kupcima.