paviljon 9 ful of secrets

Nikakav spektakl nisam očekivao, pogotovo jer se deveti paviljon Zagrebačkog velesajma ne može mjeriti niti sa zagrebačkom Arenom, niti s bečkonovomjesnim aerodromom, niti s berlinskim Potsdamskim placom.

Nikakav spektakl nisam očekivao, pogotovo jer nisam zaboravio da se među prvih sedam albuma, s kojih će Nick Mason i prateći mu bend Saucerful of Secrets svirati stvari, nalaze i Zabriskie Pointi Obscured by Clouds i time iz repertoara otpadaju mnogo zvučniji zvučni zapisi iz '73. i '75. godine.

Nikakav spektakl nisam očekivao, pogotovo jer sam odviknut od bivanja u masi, dan ranije, umjesto euforije zbog događaja, razmišljao kako bih možda mogao ostati doma. Oni koji su na koncertu, a znaju da bih i ja trebao biti, mislili bi da nešto radim, oni s kojima radim, mislili bi da sam na koncertu, a ja se doma izležavam.

Ali spektakla je bilo. Unatoč činjenici da su iskustva onih koji su pohodili koncerte u devetom paviljonu govorila o lošem zvuku, nešto se ipak pita i ton majstore i ton doktore. Nije bilo savršeno, ali nije bilo ni promašeno. Pogotovo ako stojiš u polju ispred mix-pulta. Podsjetili su nas Nick Mason i Saucerful of Secrets, dobro uigrani i usvirani Lee Harris, Dom Beken, Guy Pratt i Gary Kemp, na rane radove Pink Floyda, One of These Days, Fearless, Arnold Layne, See Emily Play i Bike na bisu, i Saucerful of Secrets naravno, pa još Set the Control for the Heart of the Sun, Burning Bridges, If, Echoes, da ne nabrajam sve, čak i neke nikad zabilježene na vinilu osim u kompilacijama, poput Barrettovog Vegetable Mana. Bilo je par mana, ali u skoro dva i pol sata svirke, dakle cijela utakmica plus produžeci, poneku loptu i izgubiš. Pilo se bolje nego prije, lošu konfekciju je zamijenila malo bolja manufaktura. Nikotina, začudo, u dvorani nije bilo, ali se uz dobro duboko disanje uredno moglo apsorbirati dima skoro sveprisutnih, ali diskretnih i marokanaca i afganistanaca.

I uza sve zvučne ljepote i ipak skromne vizualne kulise, meni nekako najtopliji, najromantičniji čak, trenutak nije bilo ulazak Nicka Masona i družine na binu, a nije to bio ni trenutak njegova obraćanja publici, za koje je i sam primijetio da je čekalo skoro tri godine. Nisu to bila ni grljenja uz njihanje parova, nisu to bila ni dva zanjihana fratra na kofeinskom napitku. Ni susret s Jozom Bosancem od kojeg sam konačno saznao zaboravljeno: da se kultni petrogradski birc zvao Sajgon. Zvao jer ne postoji više jer je na njegovom mjestu niknula poslovna zgrada poslije kiše. Onaj trenutak, D trenutak rekli bi neki, bio je usred prvog seta: posezanje jedne nedaleke mi djevojačke ruke u vlastitu torbu iz koje je izvadila - sendvič.

kratka s placa

- Dajte mi dvije sadnice mente.

- Paprene ili citrate?

- mmm... ma dajte od svake po jednu.

- Jel to sve?

- I po jednu sadnicu timijana i lavande.

- Dobro. Evo.

- I jednu ružmarina.

- Evo i to.

- A može i limunska trava.

- Može. Kokteli?

- Komarci.

oda velikanu

​Ponekad je bolje ne otići na kavu u slobodno prijepodne.

- Slušaj. Gledam nešto televiziju, čitam po internetu, ovo nije normalno.

- Šta nije normalno?

- Pa ovo s Plenkovićem. Čoek se ubi od posla. Ubi se na nauči mamlaze o tome što se događa, o čemu se i kako piše, a oni ko gluve kuje. Nije ni čudo da se odnekud pojavljuju hejteri, mrzitelji svega hrvatskog. Samozvani stručnjaci i kritičari Plenkovićevog lika i djela. Eno od posla jedva stigao ženu posjetit u rodilištu. A danas mu rođendan. Zato sam odlučio napisat jednu o njemu.

- Ti? Napisat? Pjesmu? Šta pričaš ti?

- Oda velikanu. To ti je naslov, kuiš?

- Mislim, meni nije dosadno u životu, al vidim ko'tebe je ringišpil.

- E, to ti je jače od mene. Vako ide: Oda velikanu. Naš premijer najbolji na svijetu, Hrvatsku on čuva kao dron u letu. Naš premijer uvijek dobre volje, gdje god dođe tamo bude bolje. Ne libi se zlobniku reći sve u lice, ne boji se taj pakosne ljevice. Protivnike gonit će u bezglavi trk, državi je kao vatrogascu šmrk. Njega voli i staro i mlado, svak sa njime sliko bi se rado. Sav ga narod iz dna duše voli, za njega u crkvi svakog dana moli. Odan je i vrijedan i pošten, zato ga i napada kojekakav kreten. Naš premijer najbolji na svijetu, sigurno je dobar i ženi u krevetu. Naš premijer, prava naša dika, isti Geri Kuper, slika i prilika. Gotovo. A? Šta kaeš?

- A, šta kažem. Ne znam, nije baš za Nobela, al da postoji nagrada Ivan Aralica, tvoja bi bila jedan kroz jedan.

- A!? Aralica? Znam da malo zajebavaš, al priznaj da valja.

Velim, ponekad je stvarno bolje ne otići na kavu u slobodno prijepodne. ​

navodne novine, vijesti dana, iz zemlje

Danas, u srijedu, čuj mene utorak, u srijedu 23.03.2022. Vlada RH održava svoju redovitu sjednicu. Na samom početku zasjedanja predsjednik Vlade, premijer Andrej Plenković uvodno se obratio ministrima, članovima Vlade. Govorio je o aktualnim stvarima, o Odiseji, Versaillesu i Jalti, o obnovi nakon potresa, prihvatu ukrajinskih izbjeglica i dronu koji je nedavno pao u Zagrebu, sjedištu Vlade Republike Hrvatske.

“Na nama je da ubrzamo sve procese djelovanja društva, od mirovnih sporazuma do obnove, zgrada, kuća, javnih institucija. Sredstva su tu i ona su za sad rezervirana. Zadaća svakog novog ministra koji god bio i kojeg god resora bio da ubrza sve procese nastavka potrošnje rezerviranih sredstava", uvodno je izjavio premijer.

Izvijestio je članove Vlade i kako je Vlada potpisala ugovor o Caritasu koji će pridonijeti da Vlada podupre humanitarne aktivnosti s godišnjim iznosom od 15 milijuna kuna. Preko posrednika. Jer svaka ruka više je dobro došla. Također je spomenuo Vladi da je Vlada potpisala i pravni sporazum sa svim fakultetima gdje će svi resori napraviti sustavnu suradnju s pravnim stručnjacima kako bi pomogli pri formiranju zakonskih rješenja, što znači da će se zakonima baviti i pravnici.

Priopćio je Vladi i aktivnosti vezane uz istragu pada bespilotne letjelice. “Istraga traje, važno je da sva vještačenja budu dovršena i precizna. Iako je u istrazi još nejasno, ono što je od strane državnog pirotehničkog odvjetništva potvrđeno jest da je na besposadnoj letjelici, inače izvorno izviđačkoj, bila postavljena jedna vrsta aviobombe i da je ta letjelica bila naoružana. Sve ostale manje bitne detalje čut ćemo po završetku istrage stručnjaka i prilagodbi za javnost od strane navedene institucije”, rekao je Plenković.

Iako je dron ruske proizvodnje, stručnjaci još dvoje o proizvođaču bombe: Lego ili Playmobil.

boje

​Imaš te neke stvari i čini ti se skroz normalno da ih imaš, nešto kao disanje, na njih uopće ne obraćaš pažnju jer postoje da su tu. I ne obraćaš pažnju na njih sve dok se ne pokvare ili nestanu. Slično, na žalost zna biti i s ljudima, ali to je malo teži i tužniji oblik.

Oveći ceker preko ramena, dva štapa ua brzo hodanje prenamijenjena u par štaka. Ulicu prelazi polako, ne polako, prelazi je sporo da se svaki put kad je vidim zabrinem hoće li stići na drugu stranu prije nego li se u našoj relativno sporoj ulici pojavi neki vozač koji baš u nekom krivom trenutku skreće pogled s pravca kretanja. Susjeda iz ulaza iza ćoška. Osim nogu, i oči je slabije služe.

Pozdravljamo se otkad sam jednom prilikom usporio prelazak na pješačkom kako bih joj pravio društvo u neko prometno doba u kvartu. Desetak sekundi je puno možda u sportu ili u nekim drugim presudnim trenucima u životu, u odlasku do dućana i natrag tek beznačajna sitnica vremenski ništa dulja od ponovnog vezanja odvezane cipele, od traženja ključeva po ruksaku, desetak sekundi prođe dok deset puta kažeš "deset sekundi". I cijela naša komunikacija može se svesti na desetak sekundi i desetak-dvanaest riječi: dobar dan, kako ste, dobro, pomalo, a kako bih ovakva drukcije mogla.

Danas, u dućanu.

- Dobar dan susjeda.

Ništa.

Dobro, nema veze možda je zadubljena u traženje namirnica po prerazmještenim policama

Malo kasnije, ispred dućana:

- Dobar dan. To ste vi bili?

- Dobar dan. Jesam.

- Nisam Vam ja uopće skužila da ste to Vi, onaj sused s ukrajinskim biciklom.

- Nema veze. Al hvala vam za bicikl.

Eto, imam bicikl sa skoro pa ukrajinskim bojama, a da to ne primjećujem.

mi

Dođe to doba s opakim virusom što se po planeti proširio kao zrak, uvukao se u skoro sve pore života i tužno i naivno pomisliš kako je rat bio mila majka u odnosu na virus jer tog nekog ratnog neprijatelja vidiš, vidiš od kud metak treba doći pa se kao možda možeš sakrit, možda možeš. A virus, onako sitan, golim okom nevidljiv, vreba odasvud. Ne pita taj tko si i što si niti koliko si, taj samo grabi, stišće, guši, ubija. 

 

I taman pomalo jenja taj globalni virus, kakav god bio opasan, znaš da je mogao biti pogibeljniji, smrtonosniji, kadli evo opet rata. A ovaj rat, kako god tek u začecima bio i izgledao kao lokalna anestezija, vrlo lako bi se mogao pretvoriti u zlo većih, puno većih razmjera i od ovog posljednjeg adaptiranog virusa i od posljednjeg rata i svih drugih nepogoda koje smo doživjeli. Dva luđaka na brvnu, i trenutno nije važno koji je prvi zakoračio, jer jebeno brvno nije postavljeno preko vode duboke nego preko plitka potoka, plitkog za prehodati ga i gaće ne smočiti. 

 

Malo nam je što smo osuđeni na život na ovoj prekrasnoj planeti od koje bolju nismo ni teleskopom vidjeli, malo nam je što smo u stanju i ljepše svjetove zamisliti, kad nismo kadri ovaj svoj ni čuvati, a kamoli uljepšati, poboljšati. I nije da nemamo potencijala. Međutim. Sve nam je malo jer smo gramzivi, nezasitni, jer smo samoljubivi, egoistični. Jer smo i častohlepni i vlastohlepni. Prijetvorni smo i svadljivi, bešćutni. Mi smo, ljudska rasa, sami sebi najveći neprijatelji. I ne samo sebi, i okolini smo.

bogatstvo jezika

Vježba.

Organizacija kriminalaca i dripaca, hohštaplera, kokošara i konjokradica. Žmuklerica, lovaca u mutnom, muljatorica i probisvjeta. Hrpa politikanata i profiterki, prevarantica i grebatora, varalica i fukara. Vucibatina, protuha i baraba. Horda klipana i mamlaza, prostakuša i tupana, geliptera i klošara. Sjecikesa, bitangi i hulja. Skup pokvarenjaka, spletkaroša i smutljivica. Blefera, ništarija, aparatčika i skorojevićki. Grupa nasilnika i lažova, manipulatorica i psihopata, silovatelja i monstruma opće prakse. Podlih bijednica i bijednih podlaca. Gomila krkana i prostakuša, karijerista i šarlatana. Licemjernih primitivaca, pozerica, bezveznjaka. Družba provokatorica, izdajnika i zlikovaca. Lupeža i nitkova. Zajednica kurcoglavih, pizdeka i seronja. Jednom riječju - štetočina.

Baš je bogat ovaj naš jezik.