pješačka zona

Novootvorena privremena pješačka zona u staroj Vlaškoj, križanje s Palmotićevom. Megažardinjere obojane u boje kirvajskih slatkiša i šećernih fila jeftinih slastičarnica, skoro kao moj bicikl. Sivi ostaci asfalta, parkirano policijsko vozilo, dva policajca. Biciklističke staze nema.

 

Zaustavljam se da pitam jel bi se moglo...

Lepršava ljetna haljina projuri na gradskom biciklu!

... tu ipak lagano provesti bez...

Projuri na biciklu s elektropogonom termo kutija za dostavu hrane!

... divljanja ili ipak treba...

Romobil!

... bicikl odgurati tih stotinjak metara?

- Evo, prvi! - prvi će policajac - prvi koji pita.

- Kurac bicikl, nema druge. - drugi će.

- Molim?! - već zaustih pitati da šta kurac bicikl.

- Gurat bicikl, tako treba. - ponavlja drugi.

paviljon 9 ful of secrets

Nikakav spektakl nisam očekivao, pogotovo jer se deveti paviljon Zagrebačkog velesajma ne može mjeriti niti sa zagrebačkom Arenom, niti s bečkonovomjesnim aerodromom, niti s berlinskim Potsdamskim placom.

Nikakav spektakl nisam očekivao, pogotovo jer nisam zaboravio da se među prvih sedam albuma, s kojih će Nick Mason i prateći mu bend Saucerful of Secrets svirati stvari, nalaze i Zabriskie Pointi Obscured by Clouds i time iz repertoara otpadaju mnogo zvučniji zvučni zapisi iz '73. i '75. godine.

Nikakav spektakl nisam očekivao, pogotovo jer sam odviknut od bivanja u masi, dan ranije, umjesto euforije zbog događaja, razmišljao kako bih možda mogao ostati doma. Oni koji su na koncertu, a znaju da bih i ja trebao biti, mislili bi da nešto radim, oni s kojima radim, mislili bi da sam na koncertu, a ja se doma izležavam.

Ali spektakla je bilo. Unatoč činjenici da su iskustva onih koji su pohodili koncerte u devetom paviljonu govorila o lošem zvuku, nešto se ipak pita i ton majstore i ton doktore. Nije bilo savršeno, ali nije bilo ni promašeno. Pogotovo ako stojiš u polju ispred mix-pulta. Podsjetili su nas Nick Mason i Saucerful of Secrets, dobro uigrani i usvirani Lee Harris, Dom Beken, Guy Pratt i Gary Kemp, na rane radove Pink Floyda, One of These Days, Fearless, Arnold Layne, See Emily Play i Bike na bisu, i Saucerful of Secrets naravno, pa još Set the Control for the Heart of the Sun, Burning Bridges, If, Echoes, da ne nabrajam sve, čak i neke nikad zabilježene na vinilu osim u kompilacijama, poput Barrettovog Vegetable Mana. Bilo je par mana, ali u skoro dva i pol sata svirke, dakle cijela utakmica plus produžeci, poneku loptu i izgubiš. Pilo se bolje nego prije, lošu konfekciju je zamijenila malo bolja manufaktura. Nikotina, začudo, u dvorani nije bilo, ali se uz dobro duboko disanje uredno moglo apsorbirati dima skoro sveprisutnih, ali diskretnih i marokanaca i afganistanaca.

I uza sve zvučne ljepote i ipak skromne vizualne kulise, meni nekako najtopliji, najromantičniji čak, trenutak nije bilo ulazak Nicka Masona i družine na binu, a nije to bio ni trenutak njegova obraćanja publici, za koje je i sam primijetio da je čekalo skoro tri godine. Nisu to bila ni grljenja uz njihanje parova, nisu to bila ni dva zanjihana fratra na kofeinskom napitku. Ni susret s Jozom Bosancem od kojeg sam konačno saznao zaboravljeno: da se kultni petrogradski birc zvao Sajgon. Zvao jer ne postoji više jer je na njegovom mjestu niknula poslovna zgrada poslije kiše. Onaj trenutak, D trenutak rekli bi neki, bio je usred prvog seta: posezanje jedne nedaleke mi djevojačke ruke u vlastitu torbu iz koje je izvadila - sendvič.

kratka s placa

- Dajte mi dvije sadnice mente.

- Paprene ili citrate?

- mmm... ma dajte od svake po jednu.

- Jel to sve?

- I po jednu sadnicu timijana i lavande.

- Dobro. Evo.

- I jednu ružmarina.

- Evo i to.

- A može i limunska trava.

- Može. Kokteli?

- Komarci.

oda velikanu

​Ponekad je bolje ne otići na kavu u slobodno prijepodne.

- Slušaj. Gledam nešto televiziju, čitam po internetu, ovo nije normalno.

- Šta nije normalno?

- Pa ovo s Plenkovićem. Čoek se ubi od posla. Ubi se na nauči mamlaze o tome što se događa, o čemu se i kako piše, a oni ko gluve kuje. Nije ni čudo da se odnekud pojavljuju hejteri, mrzitelji svega hrvatskog. Samozvani stručnjaci i kritičari Plenkovićevog lika i djela. Eno od posla jedva stigao ženu posjetit u rodilištu. A danas mu rođendan. Zato sam odlučio napisat jednu o njemu.

- Ti? Napisat? Pjesmu? Šta pričaš ti?

- Oda velikanu. To ti je naslov, kuiš?

- Mislim, meni nije dosadno u životu, al vidim ko'tebe je ringišpil.

- E, to ti je jače od mene. Vako ide: Oda velikanu. Naš premijer najbolji na svijetu, Hrvatsku on čuva kao dron u letu. Naš premijer uvijek dobre volje, gdje god dođe tamo bude bolje. Ne libi se zlobniku reći sve u lice, ne boji se taj pakosne ljevice. Protivnike gonit će u bezglavi trk, državi je kao vatrogascu šmrk. Njega voli i staro i mlado, svak sa njime sliko bi se rado. Sav ga narod iz dna duše voli, za njega u crkvi svakog dana moli. Odan je i vrijedan i pošten, zato ga i napada kojekakav kreten. Naš premijer najbolji na svijetu, sigurno je dobar i ženi u krevetu. Naš premijer, prava naša dika, isti Geri Kuper, slika i prilika. Gotovo. A? Šta kaeš?

- A, šta kažem. Ne znam, nije baš za Nobela, al da postoji nagrada Ivan Aralica, tvoja bi bila jedan kroz jedan.

- A!? Aralica? Znam da malo zajebavaš, al priznaj da valja.

Velim, ponekad je stvarno bolje ne otići na kavu u slobodno prijepodne. ​

navodne novine, vijesti dana, iz zemlje

Danas, u srijedu, čuj mene utorak, u srijedu 23.03.2022. Vlada RH održava svoju redovitu sjednicu. Na samom početku zasjedanja predsjednik Vlade, premijer Andrej Plenković uvodno se obratio ministrima, članovima Vlade. Govorio je o aktualnim stvarima, o Odiseji, Versaillesu i Jalti, o obnovi nakon potresa, prihvatu ukrajinskih izbjeglica i dronu koji je nedavno pao u Zagrebu, sjedištu Vlade Republike Hrvatske.

“Na nama je da ubrzamo sve procese djelovanja društva, od mirovnih sporazuma do obnove, zgrada, kuća, javnih institucija. Sredstva su tu i ona su za sad rezervirana. Zadaća svakog novog ministra koji god bio i kojeg god resora bio da ubrza sve procese nastavka potrošnje rezerviranih sredstava", uvodno je izjavio premijer.

Izvijestio je članove Vlade i kako je Vlada potpisala ugovor o Caritasu koji će pridonijeti da Vlada podupre humanitarne aktivnosti s godišnjim iznosom od 15 milijuna kuna. Preko posrednika. Jer svaka ruka više je dobro došla. Također je spomenuo Vladi da je Vlada potpisala i pravni sporazum sa svim fakultetima gdje će svi resori napraviti sustavnu suradnju s pravnim stručnjacima kako bi pomogli pri formiranju zakonskih rješenja, što znači da će se zakonima baviti i pravnici.

Priopćio je Vladi i aktivnosti vezane uz istragu pada bespilotne letjelice. “Istraga traje, važno je da sva vještačenja budu dovršena i precizna. Iako je u istrazi još nejasno, ono što je od strane državnog pirotehničkog odvjetništva potvrđeno jest da je na besposadnoj letjelici, inače izvorno izviđačkoj, bila postavljena jedna vrsta aviobombe i da je ta letjelica bila naoružana. Sve ostale manje bitne detalje čut ćemo po završetku istrage stručnjaka i prilagodbi za javnost od strane navedene institucije”, rekao je Plenković.

Iako je dron ruske proizvodnje, stručnjaci još dvoje o proizvođaču bombe: Lego ili Playmobil.

boje

​Imaš te neke stvari i čini ti se skroz normalno da ih imaš, nešto kao disanje, na njih uopće ne obraćaš pažnju jer postoje da su tu. I ne obraćaš pažnju na njih sve dok se ne pokvare ili nestanu. Slično, na žalost zna biti i s ljudima, ali to je malo teži i tužniji oblik.

Oveći ceker preko ramena, dva štapa ua brzo hodanje prenamijenjena u par štaka. Ulicu prelazi polako, ne polako, prelazi je sporo da se svaki put kad je vidim zabrinem hoće li stići na drugu stranu prije nego li se u našoj relativno sporoj ulici pojavi neki vozač koji baš u nekom krivom trenutku skreće pogled s pravca kretanja. Susjeda iz ulaza iza ćoška. Osim nogu, i oči je slabije služe.

Pozdravljamo se otkad sam jednom prilikom usporio prelazak na pješačkom kako bih joj pravio društvo u neko prometno doba u kvartu. Desetak sekundi je puno možda u sportu ili u nekim drugim presudnim trenucima u životu, u odlasku do dućana i natrag tek beznačajna sitnica vremenski ništa dulja od ponovnog vezanja odvezane cipele, od traženja ključeva po ruksaku, desetak sekundi prođe dok deset puta kažeš "deset sekundi". I cijela naša komunikacija može se svesti na desetak sekundi i desetak-dvanaest riječi: dobar dan, kako ste, dobro, pomalo, a kako bih ovakva drukcije mogla.

Danas, u dućanu.

- Dobar dan susjeda.

Ništa.

Dobro, nema veze možda je zadubljena u traženje namirnica po prerazmještenim policama

Malo kasnije, ispred dućana:

- Dobar dan. To ste vi bili?

- Dobar dan. Jesam.

- Nisam Vam ja uopće skužila da ste to Vi, onaj sused s ukrajinskim biciklom.

- Nema veze. Al hvala vam za bicikl.

Eto, imam bicikl sa skoro pa ukrajinskim bojama, a da to ne primjećujem.

mi

Dođe to doba s opakim virusom što se po planeti proširio kao zrak, uvukao se u skoro sve pore života i tužno i naivno pomisliš kako je rat bio mila majka u odnosu na virus jer tog nekog ratnog neprijatelja vidiš, vidiš od kud metak treba doći pa se kao možda možeš sakrit, možda možeš. A virus, onako sitan, golim okom nevidljiv, vreba odasvud. Ne pita taj tko si i što si niti koliko si, taj samo grabi, stišće, guši, ubija. 

 

I taman pomalo jenja taj globalni virus, kakav god bio opasan, znaš da je mogao biti pogibeljniji, smrtonosniji, kadli evo opet rata. A ovaj rat, kako god tek u začecima bio i izgledao kao lokalna anestezija, vrlo lako bi se mogao pretvoriti u zlo većih, puno većih razmjera i od ovog posljednjeg adaptiranog virusa i od posljednjeg rata i svih drugih nepogoda koje smo doživjeli. Dva luđaka na brvnu, i trenutno nije važno koji je prvi zakoračio, jer jebeno brvno nije postavljeno preko vode duboke nego preko plitka potoka, plitkog za prehodati ga i gaće ne smočiti. 

 

Malo nam je što smo osuđeni na život na ovoj prekrasnoj planeti od koje bolju nismo ni teleskopom vidjeli, malo nam je što smo u stanju i ljepše svjetove zamisliti, kad nismo kadri ovaj svoj ni čuvati, a kamoli uljepšati, poboljšati. I nije da nemamo potencijala. Međutim. Sve nam je malo jer smo gramzivi, nezasitni, jer smo samoljubivi, egoistični. Jer smo i častohlepni i vlastohlepni. Prijetvorni smo i svadljivi, bešćutni. Mi smo, ljudska rasa, sami sebi najveći neprijatelji. I ne samo sebi, i okolini smo.