trg žrtava hrvatskih velikana

Svako vrijeme nosi svoje, rekli bi neki iz prošlog vremena. Obilježavanje svojeg postojanja na nekom prostoru normalna je ljudska potreba. Netko izgradi nešto, netko nešto sruši, netko tom mjestu promijeni naziv. Tko što zna i tko što može. A kad se sve to u određenom vremenskom periodu dogodi na istom mjestu, onda to može biti i zbunjujuće. Mijenjanje naziva ulica pogotovo može biti dosta nezgodno pogotovo ako se naziv seljaka po procijenjenim zaslugama nositelja naziva. Zato poštarima i drugim dostavljačima i taksistima nije nimalo lako obavljati svoj primarni posao. 

 

Nekadašnja Adžijina ulica nedaleko Trga žrtava fašizma danas je Ulica Kneza Borne, a nekadašnja Ulica Kate Dumbović na Trešnjevci danas je Adžijina. Mjesecima pa i godinama to je preseljenje ulice blio košmar, noćna mora i utjelovljenje Strave u ulici brijestova i poštarima i dostavljačima i mnogim drugima.

 

I Trg žrtava fašizma, mnogima poznat po Džamiji, Meštrovićevom Domu hrvatskih likovnih umjetnika i po sjedištu HDZ-a i po sjedištu pravomoćno osuđene koruptivne i kriminalne organizacije, nekadašnji je Trg N, poslije je bio Trg Petra I. osloboditelja (misli se na Karađorđevića), kasnije se zvao Trg III pa Trg Kulina bana i nakon toga Trg žrtava fašizma. U jednom je novijem periodu, devedesetih godina prošlog stoljeća, taj trg bio čak i Trg hrvatskih velikana, ali mu je strujanjem vjetrova novog milenija vraćen predzadnji naziv i od tad je Trg žrtava fašizma Trg žrtava fašizma.

 

A Trg hrvatskih velikana? Trg poznat prvenstveno po Kovačićevoj zgradi Hrvatske narodne banke unutar koje su uredi guvernera Hrvatske narodne banke i mnogih njegovih suradnika? Trg hrvatskih velikana nekadašnji je, kronološki gledano, Trg Burze, Trg minhenskih žrtava i Trg Jože Vlahovića, pa jedno novije vrijeme opet Trg Burze, to u doba dok je Trg žrtava fašizma nosio naziv Trg hrvatskih velikana, a nakon toga, sve do današnjih dana Trg hrvatskih velikana je Trg hrvatskih velikana.

 

Zbunjujuće? Naravno. Mislim, naravno da je dosta zbunjujuće to mijenjanje adresa, a zanemarimo li mnoge druge ljude i razloge traženja određenih adresa, posao poštara, taksista i dobavljača može biti prilično nezgodan unatoč automatizaciji i digitalizaciji. Dok trepneš okom može ti se dogoditi da pri isporuci pošiljke zamijeniš, rećemo, Trg hrvatskih velikana i Trg žrtava fašizma, a HNB sa Trga hrvatskih velikana od jedne nacionalne središnje banke iz eurozone posudi nekih 350 tona novčanica eura za distribuciju banaka radi predopskrbe i opskrbe građana i poslovnih subjekata. Silna je to količina tona, kamiona, a i čak GPS može zakazati.

 

O svemu više na:

"Stiže nam 350 tona novca! HNB će prevoziti blindiranim vozilima novčanice eura, zna se otprilike kad i kome"

 

https://bit.ly/3cGDJGV

billions in the croatian way

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021. godine, Hrvatska ima 3.888.529 stanovnika. Milijarda kuna. Milijun tisuća, tisuću milijuna, kako je zgodnije. Najlakše bi bilo podijeliti ta dva broja i dobili bismo neki broj, vrijednost trženja plina po glavi stanovnika, ali to bi bilo preuopćeno jer ne sudjeluju svi stanovnici Hrvatske u plinskoj računici podjednako.

​Hrvatska danas ima 1.230.173 umirovljene osobe i njih zbog involviranosti jednog od njih u plinski posao nećemo spominjati osim da bi basnoslovnih pola milijarde na ​računu ​jedno​g umirovljenika izgledalo prilično pitomih 406,45 kuna na računu svakog od njih 1.230.173. Četiristo kuna? To malo više nego za telefon, televiziju i internet za jedan mjesec. Skoro pa ništa. Ako ne vjerujete, pitajte barba Danu iz Šibenika. Petsto milja kuna? Šta zna dete šta je dvesta kila. Ako ne vjerujete, pitajte i baku Ankicu iz Dragotina jer ona sa svojih 1.400 kuna mjesečno ima za kruh i pekmez. Bez struje je pa ne treba ni internet, ni televizija ni telefon.

​INA, Industrija nafte, hrvatska i jugoslovenska perjanica uspješnog petro-poslovanja u svoje zlatno doba zapošljavala je oko 34.000 ljudi, što je otprilike jedan cijeli grad veličine Šibenika skupa s Umirovljenikom, i plaćala ih debelo iznad državnog prosjeka.

Milijarda kuna (1.000.000.000), 34.000 zaposlenih. Skoro pa 30.000 kuna po zaposleniku. Toliko bi iznosila ta milijarda, da je iz firme uzeo svaki zaposlenik, od direktora do portira. Ravnomjerno i ravnopravno. Nije to baš socijalistički, više je utopijski, ali nećemo sad o tome.

TAS, Tvornica automobila Sarajevo, sedamdesetih je i osamdesetih godina proizvodila Volkswagenov automobil Golf. Prvo "jedinicu", a poslije i "dvojku" i Jettu. "Trojka" je pala s početkom rata kad je tvornica upoznala pojmove privatizacija, domoljublje i slično. Golf "dvojka" najpoznatiji je i najpopularniji automobil tog doba bio je dugačak oko 4 metra, plus-minus deset-petnaest centimetara, ovisno o modelu i dodacima. Osamdesetih godina, u zlatno doba TAS-a, produktivnost rasla je do 25.000 proizvedenih primjeraka godišnje.

Golfom "dvojkom" se uredno išlo na INA-ine benzinske pumpe. Čak i kad je bilo nestašice, i par-nepar razbrojavanja po registarskim oznakama, išlo se. Željeznica je koristila ugljen, naftu i električnu energiju.

Milijarda kuna (1.000.000.000), plus-minus kojih desetak milijuna, mjerena u novčanicama od dvjesta kuna je pet milijuna (5.000.000) novčanica. Znamo li, a da se lako i izmjeriti, da je novčanica od 200 kuna dugačka 14,2 cm, da bismo posložili cijelu milijardu kuna u novčanicama od 200 po dužini, treba nam 710 kilometara, a to je otprilike udaljenost od Osijeka do Splita ako pratimo željezničku prugu Osijek - Bjelovar - Zagreb - Split. E sad, da bismo posložili u niz one golfove "dvojke" po toj željezničkoj pruzi Osijek - Zagreb - Split, trebalo bi nam 177.500 golfova. Sto sedamdeset sedam tisuća i petsto golfova! Da bismo ih mogli posložiti TAS bi trebao kao u najboljim vremenima svojeg postojanja raditi sedam godina. Bez pauze, bez kolektivnog godišnjeg odmora. Sedam gladnih godina! Ali, tko bi normalan pobogu slagao Golfove "dvojke" po željezničkoj pruzi!? Uostalom, tvornica više ne postoji, a "dvojke" bi se mogle proizvoditi samo u nekoj novoj verziji Perišićeva Područja bez signala.

Puno je tu zaokruživanja i aproksimacija, dosta nepovezanih podataka, krušaka i jabuka, i izgleda da jedino tako možemo shvatiti opseg te plinske milijarde. Ali ima i nekih konkretnih podataka. Rećemo cijena vožnje vlakom od Osijeka preko Zagreba do Splita. Cijena željezničke vozne karte u ljetnoj sezoni je 160 kuna. Ili po tečaju konverzije pri prelasku na euro 1:7,5345 karta košta 21,24 €.

Vratimo se malo aproksimacijama. Da bismo potrošili onu plinsku milijardu kuna, mogli bismo od Osijeka preko Bjelovara i Zagreba do Splita prevesti skoro svo stanovništvo Republike Hrvatske koje na posljednjim državnim izborima nije glasalo za HDZ, i onda ih istim putem, iz Splita pa preko Zagreba i Bjelovara vratiti do Osijeka. Sve, i starce, i invalide, i nedonoščad, radno sposobne​ ​žene i muškarce, školarke i školarce. I tamo i nazad.

A zna se, nezahvalnici, dobro se zna tko ​​nam je ​svima ​omogućio da skoro cijelu Hrvatsku, tih sedamstotinjak kilometara prijeđemo za za petnaestak-dvadeset sati ​i to platimo pišljivih 160 kuna bez da mrdnemo guzicu.​ Reklo bi se: vozanje za sitne pare.

11a

Svašta ludo budnom padne na pamet, manje budnom još i luđe.

 

Rano je popodne, sunčan je dan. Zabrađeni, bez naočala, ramena istetoviranih nekim izblijedjelim crveno žutim uzorkom nalik miljeićima s prošlostoljetnih televizora lutamo novozagrebačkim Sigetom. Po naselju kao razbacane ali ipak pod pravim kutovima posložene sivkaste duguljaste dvokatnice. Tko ne zna da je u Sigetu, mogao bi pomisliti da je na Borongaju, ili čak na osječkom Jugu II ili izvitoperenom Sjenjaku jer takve dvokatnice žive samo na tih par mjesta u svijetu. S određenim razlogom tražimo kućni broj 11a.

 

Zgrade su tihe, tek neki dječji žamor u daljini remeti mir. Škola možda. Stanovi u razizermlju uglavnom su prazni, otvorenih su prozora i ulaznih vrata. Prolazimo kroz jedan takav po sredini zgrade, namješten u stilu sedamdesetih, sjajno lakirani nevisoki ormari i rukohvati na foteljama s crvenim tapacirungom, tepih s nekim nejasnim orjentalnim uzorkom, kratke resice na užim krajevima. Između dvokatnica zelene se travnjaci s nepravilno raspoređenim pravokutnim cvijetnjacima ograđenim niskom živicom, jedan je takav devastiran, duboki ožiljak nastao kotrljanjem automobilskih guma govori da je zemlja mekana, da nema suše. U nekom restoranu gablaonici, tu sad taj Siget više naliči na dio Vrbika, Lučićeva ulica kod filozofskog fakulteta, nude nam hranu: rumene pohane šnicle veličine tanjura, otprilike kao nekadašnja slonova uha u trešnjevačkoj Plešivičkoj kleti, svjež zeleni kupus i masnjikavi kruh. Priloga nema. Konobar suhonjav, sklerotičan i skoliotičan poput Franquinova Gastona, na tankom nosu naočale debelih crnih okvira. Vani smo, na terasi "s nogu". Otvara nam pivo. Pivo pijemo, hranu nekako zanemarujemo. Osvrćemo se oko sebe. I dalje tražimo broj 11a. Odlazimo dalje.

 

Cijeli je kvart bez automobila. Nismo naišli ni na jedan. Nema ni parkirališta. Zapravo, nema ni ulica, sve prometnice su šetačke, tek malo šire staze. Da nismo vidjeli one tragove guma, mogli smo pomisliti da auti ne postoje. U toj pomalo već stihijskoj skitnji, u tom špartanju i traženju primjećujem da niti jedna zgrada nema kućnie broj, a mi i dalje tražimo taj 11a.

 

I sad šta? Sva ta mješavina studentskodomske i montažne stambene arhitekture, sav taj namještaj iz sedamdesetih, sve te ulice bez automobila, sve te zgrade bez ijednog kućnog broja, a kamoli 11a, pa čak i ti nadrealni iskoraci do Vrbika, nije mi prvi put, sve mi je to nekako objašnjivo, već sam slične stvari sanjao, sve je na neki način i očekivano za san, sve osim jedne stvari: zašto Loki i ja onako tetovirani tražimo baš Blagusa baš na tom kućnom broju?

bolj star bolj nor

Jedni misle da bi s godinama čovjek trebao biti mirniji, staloženiji, mudriji jer s godinama ide i tolerancija i prihvaćanje, dok drugi smatraju da s vremenom prestaje potreba za tolerancijom i da izbirljivost postaje dominantna jer vremena je sve manje i ono postaje vrijednije. Tako se, u očima onih prvih, umjesto modriji postaje luđi.

Svakako, to ludilo ne treba miješati s idiotizmom, kretenizmom, debilizmom, moronstvom, budalaštvom. Sve ove kategorije nisu kao ludilo jer neimaju neki okidač koji ih aktivira. Neki se idiotima pokažu već u ranim afirmativnim godinama, a neki to naizgled postaju tek pod stare dane. Naizgled. Jer ovi koji odjednom postanu moroni, budale pod stare dane, ne postaju to pod stare dane. Oni cijelo vrijeme to i jesu, samo su dovoljno dugo dobro prikrivali tu svoju značajnu karakteristiku. Jezikom špijuna, to njihovo stanje uma bilo je spavač. Kako je to moguće? Možda drugi ljudi, društvo, zajednica, tko god, nisu obraćalo dovoljno pažnje na simptome? Možda su ti takvi živjeli u društvu u kojem je većina takvih ili sličnih pa se to ponašanje, djelovanje ili ophođenje, nije smatralo debilnim? Položaj? Moć? Moguće. Ne znam. Lupetam. U svakom slučaju gadno i gadljivo.

Uopće nisam htio u tom smjeru, o tom debiliznu. Htio sam o jednoj normalnoj ludosti. Htio sam reći da se s godinama neki počinju upuštati u sve veći rizik u životu i bit će da tu jednu od glavnih uloga ima i spoznaja konačnosti, a dijelom i dosegljivost, dostupnost. Nekad vremenskom odrednicom, nekad materijalna.

"Kad napunim sedamdeset, počet ću ponovo pušiti." Tu sam rečenicu čuo neki dan. Izrekla ju je kose spletene u pletenicu žena u crvenoj haljini. "A pušila sam od svoje petnaeste pa sve do tridesete" , opravdava riječ "ponovo". Čeka je još više od desetljeća do ispunjenja uvjeta. Ovaj detalj s crvenom haljinom i kosom nebitan je, ali je tu radi vizualizacije.

Zabrađen, s par kila viška i s pedeset i pet na leđima - kupio motor. Neku retro makinu od tko zna koliko stotina kubika, crnu i uglancanu, s dosta niklovanih detalja. Našao mir u brzinama koje razvija po cestama skoro beskrajnih ravnica istoka. Ne čaka sedamdesetu. "Šta ću", veli, "sad imam vremena i novaca za ono što si nisam mogao priuštit u mladosti." Onaj detalj s kilažom isto je nebitan, ali je tu također radi vizualizacije.

Ponovo početi pušiti sa sedamdeset? Na motoru s preko pedeset? Mnogi "to je za mlade" kabrioleti kose na glavi vidjeli nisu jer "to je za mlade" ostaje negdje u retrovizoru. A "to je za mlade" misle mladi. I mi smo mladi tako mislili. To mislimo i sad. Ne treba preskakati jedan detalj: mladost se ne mjeri prijeđenim godinama nego dobro održavanim stanjem uma. Mladost - ludost, to je nešto što se javlja u mladosti, to je nešto može trajati cijeli život, a može se i pojaviti pod tek stare dane. Da nije tako sigurno se ne bi pojavila ni komparacija "što stariji to luđi". Kako tko i kako kod koga.

I gdje sam tu ja? Jer to ja je početak i ja je i kraj. Ovako star i mlad? Kabriolet? Motor? Ne! Odlučio sam se upustit u jednu stvarno ozbiljnu avanturu. Kupujem kartu za vožnju Hrvatskim željeznicama. U jednom smjeru. Jer ne znaš hoće li povratnoj rok trajanja isteći prije nego li uspiješ stići do odredišta iz kojeg bi se vraćao. A ne znaš ni kojim ćeš putem ni u kom ćeš smjeru dalje.

kolekcionar

​Doba nedjeljnog ručka. Nad gusto zbijenim kutijama komad kartona s natpisom 10kn. U kutijama po nekom redu složene knjige, od onih s ocufanim rubovima do onih nikad listanih, u celofanu. Takvih je kutija s knjigama na nekoliko štandova. Oko njih neželjene i odrođene, zaboravljene ili izgubljene pa nađene i druge starine, neki rijetki predmeti sa svojim osobnim povijestima, sretnim trenucima i tragedijama. Britanac nedjeljom.

​Pred štandom kod starog ​olinjalog trgovca golema je pojava u tamnoj majici s bijelom šiltericom na glavi. Autistično pregledava knjige, zagleda svaki naslov, okreće stražnju stranu, lista ih dok mrmlja sebi u bradu.

​- ​Ovu imam​,​ ovu imam​...​ ovu čitao​, ovu imam​,​ ovu neću​, ovu uzimam​... ​neću​... neću...​.dalje​,​ d​a​lje​, ništa... ovu ću, ovu ne..​​..

​- ​Buš ​i ​danas kupil koju​?​ - šeretski će i pomalo s visoka starac očito svojoj stalnoj mušteriji.

​- ​Budem​. Imam ih doma ​na ​tisuće​, al neke ​naslove ​još nemam​. - iskren je mlad čovjek, ima možda svojih dvadeset pet šest godina.​ Zadubljen i zaljubljen u te kutije sa knjigama.

​- I ​kaj, ​sve ​s​i pročital?​ - provocira stari.​

- ​Sve!​ Pročital sam više nego kaj ih Vi ovdje imate.​ Čitam svaki dan. Mama kaže da gutam knjige. Ali to je metafora, znate?

​- Je. Je. Aali, niš ti to s knjigama ni, ovo tu to ni sve, imam ja ​još knjiga. Ziher jedno pedeset kutija ​v​u skladištu i još ​barem ​sto doma​.​

​- ​Kutija?!

​- Da​.​

​- I ​Vi ste sigurno sve te kutije pročitali​ kad nam ih tak možete prodavati.

štetočine

Turistička sezona je državnim inspektorima nešto kao proljetno sunce visibabama, jaglacima i drugim znakovima dolaska proljeća. Krenula ovogodišnja sezona, a državni se inspektori razmilili po cijeloj obali kao skakavci. I turistički i tržišni, i sanitarni i fitosanitarni, veterinarski i poljoprivredni, inspektori rada i zaštite na radu, inspektori zaštite okoliša i vodopravni. Čak i inspektori rudarstva, energetike i opreme pod tlakom.

 

"Ima ih ko komaraca" veli mi jedna prijateljica. Samo, protiv komaraca imaš neke sprejeve, kreme i gelove, a protiv ovih nemaš ništa. Imaš, sjetim se, imaš. Lijepo sve po zakonu pa ti ne mogu ništa, ko da si se Dipterolom i Autanom istovremeno pošpricao i namazao, bježe komarci, zanemarimo rodnu korektnost i to da su muški obični biljojedi, a ženke te koje sišu krv, dakle bježe ti državni komarci od tebe ko vrag od tamjana. Tu i tamo se neki probije, ali to je samo pravilo da u svakom pravilu postoji iznimka, u svakom zakonu rupa. E da barem je to tako lako. Čak ni knjigovođe koji se kao brinu o zakonitosti poslovanja ne stignu pohvatati sve propise, zakone, izmjene zakona, pravila i odluke. Slutnje i hipoteze. Daklet, i komarci su štetočine. Možda ne izravno, popiju ti malo krvi, onaj otrov malo svrbi i sve prođe za dan-dva, ali neizravno su štetočine jer su se zbog borbe protiv njih upregle i farmaceutska i metaloprerađivačka i industrija papira i kartonaže. Radi se toliko otpada ambalažom svih tih repelenata da ni ne možemo zamisliti koliko. Zato je bolje da to niti ne zamišljamo.

I šta? Je li ona "ima ih ko komaraca" implicira i njihovu narav osim količine, ne znam, ne pitam, ti ljudi rade taj svoj posao, netko bolje, netko lošije, nekom piju krv, od nekog dobiju plisku, nije ovaj svijet idealno mjesto jer da jeste onda bi potpis ispod napisanog eseja na državnoj maturi, u uputama naglašeno zabranjen, ipak bio manji krimen od lažiranih doktorata, od plaćanja privatnog računa u bordelu novcem iz mjesne blagajne ili od primanja mita radi pogodovanja u prodaji državne i društvene imovine kojekakvim takozvanim kontroverznim biznismenima i slično poštenom svijetu. Komarci postoje. Inspektori postoje. Evolucija, revolucija, devolucija.

A kad smo kod štetočina, imamo jednu procjenu za kategoriju vanjske politike. Na otvaranju nekog morskog pristaništa, hrvatski premijer je odgovarao na novinarska i ina pitanja pa u jednom trenu spomene hrvatskog predsjednika: “Milanović je najveća hrvatska vanjskopolitička štetočina”. S obzirom tko se i koliko ih se vanjskom politikom bavi, moguće je da je premijer u pravu. Tko god vidi onog Grlića Radmana, ne može ga ozbiljno shvatiti pa time ni proizvedenu štetu. Veleposlanici, kao i druge ovlaštene osobe za zastupanje države u svijetu, velerasprostranjeni po cijelom svijetu, njih šezdesetak, također ne bi trebali biti Milanoviću neka konkurencija, možda tu i tamo neko bljesne, ali sve je to kratkog daha. Jedino ona ekipa što se zavukla europskim institucijama pod halje pa baljezga koješta tamo po Bruxellesu, ne svi odreda naravno, oni sinčići, šuice i kolakušići, e ti mogu Milanoviću biti konkurencija. Mogu. Ne znači da jesu. Jer Milanović vrijeđa sve i svakoga, a ovi samo zdrav razum. Eto tako je to s vanjskom politikom i onima koji u njoj rade i s premijerovom procjenom najvećih vanjskopolitičkih štetočina. 

 

E sad, mene zanima nešto drugo, ako gospodin premijer možda zna, ima li negdje lista najvećih hrvatskih unutarnjepolitičkih štetočina. ​

"Srećom, postojimo mi", našalio se na kraju susreta s novinarima premijer Andrej Plenković referirajući se na postojanje predsjednika Zorana Milanovića.

pelješki most

Konačno! Na sjednici Vlade Republike Hrvatske novoizgrađeni pelješki most dobio je službeni naziv. Pelješki most će se zvati Pelješki most. Tako jednostavno, tako koncizno, tako besplatno. Tako za udruženu organizaciju nevjerojatno i nevjerodostojno.

A lijepo su mogli osnovati agenciju za imenovanje mostova koja bi osnovala povjerenstvo za izbor naziva za pelješki most koje bi od svojih članova izabralo komisiju koja bi potvrdila izabrani naziv Pelješki most za pelješki most. Mogli su i Agencija i Povjerenstvo i Komisija lijepo raditi možda ne od prvog kamena temeljca i prvog postavljenog stupa, ali od prvog otvaranja pelješkog mosta za potrebe udružene organizacije pa sve do današnjih dana i otvaranja polješkog mosta pod nazivom Pelješki most za Niku Pulića, Matu Rimca i ostale nazočne, kao i za ssve građane Republike Hravtske te sve nam dobro došle strankinje i strance.

Nakon svih tih otvaranja, već postojeća Agencija, dakle, ne treba osnivati nikakvu novu, skupa s pripadajućim Povjerenstvom i sadržanom Komisijom mogla je opravdati svoje postojanje prateći kako se novi naziv Pelješki most za pelješki most primio u narodu, kako na lokalnoj, tako i na nacionalnoj razini. Posebno tijelo sačinjeno od neparnog broja članova moglo je biti osnovano da prati kako se s nazivom Pelješki most za noovizgrađeni pelješki most nose Kinezi.

Banski dvori. Butković, Onaj Filipović, Plenković, Grlić Radman, Banožić, ostale i ostali.
Butković:
- Kako ćemo nazvat most?
Filipović:
- Koji most?
Plenković:
- Ne spavaj! Ovaj, pelješki.
Obuljen Koržinek:
- Može li po gosparu Ruđeru Boškoviću?
Filipović:
- Aha, taj most. Šta ja znam. Možda po našem prvom predsjedniku?
Medved:
- A po barba Luki?
Primorac:
- Jel bi možda moglo da se malo maknemo od tih dnevnopolitičke povijesne zbilje pa da ga nazoveno po mandarinama?
Butković:
- Ovaj je luđak. Čiji si ti!? Bolje onda po plavcu malom.
Plenković:
- Vidim da se ne možemo složiti oko naziva,, a most samo što nije proradio,
Filipović:
- Kako samo što nije proradio? Zar ga nismo otvorili prije jedno pola godine?
Butković:
- To otvorenje je bilo nešto drugo, nije bilo u prometne nego u promotivne svrhe.
Banožić:
- I? Kako ćemo nazvati pelješki most? Savski most?
Božinović:
- Savski? Ne. Bosutski.
Obuljen Koržinek:
- Ali to nije u duhu našeg kraja.
Paladina:
- A da osnujemo agenciju? Povjerenstvo? Komisiju? Neko tijelo koje će se baviti time?
Plenković:
- Sve ovisi o tome koliko ćemo otvorenja još imati?