fejzbuk pretposljednjih stranica novina

Jutros, u 06:32, sasvim iznenadno je od posljedica teškog udara preminula posljednja komarica u mojem stanu.

Nisam je poznavao od ranog djetinjstva, ni njezinog ni svojeg, no sa sigurnošću mogu potvrditi da smo zadnje sate njenoga života proveli zajedno. Intenzivno smo se družili do posljednjeg trena komaričinog nikad dovoljno kratkog života.

Ostat će, prije svega, upamćen njen glazbenoistraživački rad. Njezina upornost i iterativne sposobnosti nadilazile su mogućnosti mnogih sportskih zvijezda i zvjezdica, a minucioznost glazbenog izričaja dovodila je auditorij do deliričnog zanosa, do krajnjih granica ludila. Sreća u nesreći je ta što je bila sklonost solo karijeri od nastupa u duetu, triu ili kvartetu. Kvintet, sekstet, septet ili orkestar da ni ne spominjeno.

Zahvaljujući svim svojim vrlinama, a unatoč svemu ne treba prešutjeti, iako nije pohvalno, ni njenu pretjeranu privrženost čašici više koja joj je i došla glave, sa ovog svijeta ispraćena je pljeskom.

kvaka

Javio se Ekhem. Već sam se zabrinuo što ga nema, ni njega ni pisma ni razglednice. U Poljicama je, veli. Namače se i osoljava. Izvana i iznutra. Povemeno skokne malo iz kuće pa gdje ga put nanese. Šalje slovnoslikovnu poruku:
"Sjedim ti u nedjelju u Đardinu kod Zlatnih vrata (Porta aurea), pijuckam pivo iz konzerve i pitam se: otkuda i kamo vode ova vrata?"

 
Gledam pristiglu fotku. Slijepi prozor, nijema vrata. Rudimentić civilizacije na rubu rudimentine civilizacije. Od nekadašnje uporabnosti ostala samo okamenjena dilema sa dvije nahero obješene slike. Gledam pa odgovaram:
"Meni ta što nisu Zlatna izgledaju kao da iz mračne prošlosti vode u svijetlu budućnost. Samo, pitanje je može li se kroz njih."
"Nisi ti to loše vidio, ali vjerojatno može jer ima tu i jedna kvaka."
"A gdje je kvaka?"
"Pa u vratima, Stenli moj, kvaka je u vratima."

 

curiosity killed the cat

 

pozdrav sa godišnjeg

Dragi Ivane,
More, piva, koke, množina, jednina,...
Godišnji je super i bez imalo vitra...
Pozdrave sa Jadrank Jadrana šalje ti
Tvoj Ivo
 

lijepa naša hrvatska...

... Hrvatska, Hrvatska...

I obala jadranska, jadranska...

I dok nas mediji, svi odreda, kronološki poput "uživo" (čit.: live) praćenja tijeka utakmica, informiraju o stanju duha, tijela i bankovnog računa jednog simpatičnog, ali priprostog mladića, vještog u baratanju loptom i nevještog u mnogočemu drugom, u samom tom praćenom činu zapravo negativca kojeg scenaristi javnog mnijenja pretvaraju u pozitivca, u buntovnika, doduše pravno gledano buntovnika bez razloga, i kojeg su vrli "savjetnici" za svojih 10-20 posto, ili koliko već postotaka ide "menadžerima" u toj lihvarskoj branši, prije par godina nagovorili da potpiše ugovor kojim se obvezuje na poslovnu (čit.: igračku) pripadnost jednom klubu, jednom stadionu i jednom vlasniku, i to na pun q (čit.: pun kufer, pun kurac, mnogo, šest) godina, a sad ga vjerojatno nagovaraju (ili ga uopće takvog priprostog i naivnog pametnije ne savjetuju) na kršenje tog istog ugovora po cijenu karijere, dakle moglo bi se reći i života, a sve iz razloga njegove vlastite gluposti koju mu rađe pripisujem nego gramzivost, skoro svi šute o barbarskom divljanju i maltretiranju kojem je izložena jedna obitelj jer se usudila sukladno dvije godine starom sudskom rješenju provaliti u svoj vlastiti stan, nakon dvadeset godina ponovo doći u posjed svojeg privatnog vlasništva, o prijetnjama koje su zakonski vrlo jasno definirane kao kaznena djela, i koje policija ignorira ili možda po službenoj dužnosti ne smije čuti, a sve od strane lika koji ratnu stečevinu brani mašući rješenjem o vlasništvu koje mu je izdala jedna državna institucija za nešto što nije niti bilo njeno i što neodoljivo podsjeća na neke druge jednako tako dodijeljene tuđe nekretnine iz kojih su protjerani oni koji nisu smjeli biti jednaki sa jednakijima...

I čisto plavo moreee...

Više cvijeća manje smećaaa...

 

ej, da je barem noćas moći...

Kama sutra nema toliko poza koliko sam ih noćas već promijenio, pomišljam. Pobjednica je zvjezdača. I klot i frket.

Iscrpljen neprestalnim vrćenjem, okretanjem, grčenjem, razvlačenjem i dahtanjem, sjednem.

Ustajem.

Kroz otvorena vrata izlazim van. Balkonski stolac - privremeno rješenje.

Gledam listove nabujalog Chea, jedne slične noći od milja tako prozvah pripitomljeni habanero chili, opipam zemlju i zadovoljan njenom vlažnošću mislim kako nečemu živom u mojoj blizini ova vrela noć ne pada teško. Palim krijesnicu, povlačim dim, iz poluprozirne plastične posude sa zelenim poklopcem otpijam vodu namijenjenu Cheu, dignem glavu i buljim u svijetli dio svijetle strane Mjeseca.

Vraćam se krevetu. Nastavljam pokušavati spavati bez da samog sebe dodatno dodirima grijem.

Ej, da je barem noćas moći levitirati...

 

kromanjonci svih zemalja, izvinite

Da imam nekog jarana kao što Boro ima Kožu, taj bi me sigurno nazvao u dva sata iza ponoći da ispriča vic jer bi imao on baš taj običaj, kakav svaki pravi jaran ima, zvati u gluho doba iz kafane da ispriča vic. Koliko sad, Kožo bi me već sigurno zvao i pitao jel znam onaj kad razgovaraju Mujo i Haso pa se Mujo Hasi žali na zdravstvene probleme. Kao, ima mučninu u želucu, mijenja raspoloženje, stalno bi nešto jeo, ali u ludim slatkoslanim, gorkokiselim i sličnim nespojivim kombinacijama,... uglavnom, nabroja Mujo simptome, a Haso kao iskusan muž i otac i dr. House, odmah prepozna o čemu je riječ pa izvali: "Mujo bolan, svi simptomi su tu, ja bi reko da s ti trudan, al malo mi to neobično. Muško si, nemaš ti ba maternice." A Mujo, i dalje zabrinut nad sudbinom odgovara: "Ja bolan, znam. Zato me neki strah fata. Da nije vanmaternična?" Eto, takav bi mi nekakav vic Kožo ispričao, a ja bih se odmah sjetio kako nema vica ni iz čega i da iza svakog dobrog vica stoji loša stvarnost. A ni Mujo, ni Haso, nisu nam daleko. Evo ih u susjedstvu, komšiluku, svako malo navrate, barem do Makarske, ako ih otamo kojekakve čovječuljkuše i slične spodobe ne otjeraju kao nepoželjne.

Ima skoro dva tjedna kako je izvjesna ljudska tragedija, nazvat ćemo ga za ovu priliku di-đej, nekakav potpredsjednik stranke koja je po svojem nazivu zajednica, a po djelovanju organizacija, stao na branik svake hrvatske maternice u obrani politike hrvatske demografske zajebnice pa izokrenuo rukavicu i uspoređujući pravo na medicinski potpomognutu oplodnju, dakle liječenje bolesti, sa Jasenovcem i Bleiburgom, sinonimima za zločine, verbalno ispalivši rafal gluposti:''Blaženi Alojzije Stepinac je rekao da je u povijesti hrvatske nacije Jasenovac najsramotniji čin koji se dogodio. Jednako tako i Bleiburg. Ovaj zakon se može staviti u razinu najvećih hrvatskih tragedija koje sam spomenuo. Stanimo tome na kraj."

Iskreno, poklisara jedne veće, starije i opakije organizacije od one u kojoj je di-đej potpredsjednik, organizacije koja je svoje mitološke svjetonazore i stavove nametala ognjem i mačem, i koja je govoreći o miru i ljubavi, stoljećima veličala krvnike i poticatelje zločina, uzimati za ozbiljno priličan je poremećaj. Ali masovna je to pojava. O njoj su pametno zborili i Einstein i Krleža.

Taj isti di-đej jučer je nastavio svoje laprdanje. "Nema većeg zla nego kad muškarac abortira", veli. Nisam siguran, a i da Muju pitamo, taj se sigurno ne bi složio. Znaju i Mujo i Haso da je od muškog abortusa opasnija muška vanmaternična trudnoća. Jer posljedice su kudikamo kompliciranije. Ali ako podpredsjednik organizacije nešto smatra, titula je tu ipak neki autoritet, onda tu ne bi trebalo biti nikakve sumnje, jer njemu je postalo jasno.

"Ovdje se događa jedan stvar koja je vrlo neugodna, a postavlja se pitanje tko nama ljudima daje pravo da odlučujemo za jedan život na uštrb pet ili šest drugih.  Nakon ozbiljnih razgovora s profesorima, bioetičarima, teolozima postalo mi je jasno. Ako je to odvojeno i u jednom trenutku dođe do spoja svi mi nastajemo, u tom trenutku počinje život. Neki smatraju da začeće nije početak života, ja smatram da jest. Prozvan sam čovjekom srednjeg vijeka, kromanjoncem, neandertalcem, desničarom, sve sam to spreman podnijeti moralno i časno za ovo što sam izrekao."

Prilično je brutalno nekoga tko paradigmatski prihvaća neke fantazije da je žena nastala od muškarčeva rebra, nazivati kromanjoncem, neandertalcem i svatko tko ga je tako prozvao gadno je promašio. Prikladnije bi ovog kromanjonca i neandertalca bili nazvati ga čekićem. Ili nakovnjem. Unatoč povremene plemenitosti harmonije gibanja valova kojih smo ponekad svjesni usljed postojanja istih, čekića i nakovnja i stremena.

I u ovog našeg di-đeja nema nedoumica. Zna se hijerarhija, tko svime upravlja, a tko sluša, tko o svemu odlučuje, a kome je gdje mjesto. Jedino nisam siguran kojom bih logikom mogao objasniti tijek sljedećih misli i rečenica:

"Osobno smatram da je nama muškarcima nerazumljivo što znači nositi život u sebi. Iz tog razloga smatram da kod ove teme najveću odgovornost imaju muškarci, a još više kod teme abortusa. Nema većeg zla nego kad muškarac abortira. Kako? Lako. Nagovorom."

Ali zato znaju i Mujo i Haso, i dr. House također, da je i od muškog abortusa i od muške vanmaternične trudnoće još gori i još opasniji - propali abortus.