drk i nedrk

znakovit napredak ljudskog roda

Ljudski rod je dosegnuo novu razinu. Skoro svi primjerci.

U tehnološkom krešendu zahuktalog posljednjeg doba pisane povijesti ljudskog roda, polagano započetog prvim tiskarskim, a potom i parnim strojem, izumom električne energije, jednosmjerne i izmjenične, razbijanjem atoma, danas nas skoro svakodnevno iznenade nekim ljudskim fizičkim ili umnim dosegom, nekim znanstvenim izumom, novim lijekom, nekim tehnološkim dostignućem koje je cjelozemaljskoj ljudskoj vrsti dano na korištenje sa ili bez nadoknade.

Tako je, čak i prije dešifriranja ljudskog genoma, spuštanja ljudske letjelice na Mars, otkrivanja zemljoida na relativno nevelikoj daljini od Sunčeva sustava i izuma vodokotlića, i daleko prije nego što je Njemačka u Brazilu domaćinu na svjetskom nogomentnom prvenstvu napunila mrežu, po jedan gol za svaki dan u tjednu, ljudski um i ljudski rod dosegnuo i vezu između papučice pri dnu kante za otpatke i poklopca na njenom vrhu. Stručnjaci jednog manje poznatog, ali u uskim krugovima cijenjenog meksičkog higijenskoznanstvenokozmetičkog instituta, uočili su direktnu vezu pomicanja gumom obložene metalne papučice, uobičajeno je to raditi nogom, iako su u postopku provjere otkrića, neki od stručnjaka to umješno i uspješno obavili i rukom i glavom, i metalnog poklopca koji fenomenalno naliježe na otvor kante za otpatke. Naime, pritiskom na spomenutu papučicu, uzročnoposljedično se, a putem sustava poluga, otvara poklopac kante i omogućuje ubacivanje otpadaka u kantu. 

Također, ne manje bitno, otpuštanjem papučice, poklopac se vraća u prvobitni položaj te time omogućuje ponavljanje radnje. Stručnjaci tog instituta vele i da za to nije nužno znati razliku između digitalnog mp3 zapisa i vinilne gramofonske ploče, te da je dovoljan fizička i intelektualna razina petogodišnjeg djeteta.

Velim, ljudski rod je dosegnuo i tu razinu. Ali ne svi primjerci.

raj na zemlji

​

​Ako postoji raj na zemlji, onda je to ova Hrvatska. Zemlja iz snova.

Plavo čisto more i raznobojni živahni otoci, duboke i modre rijeke, bistri potoci, gorde planine, krasni perivoji, zelena jezera i zlaćane nizine. Rodne njive i vinogradi, goste šume, špilje mistične. Cvjetna polja i ritovi, ceste i putovi, tuneli i mostovi, ulice i parkovi, sela i gradovi. Izlasci i zalasci sunca, mjesečine i jutarnje izmaglice, plavičasti sutoni i duboke noći. Cirusi, stratusi, kumulusi. Ravnodnevnice, suncostaji, pomrčine. Rijetke ptice, rjeđe ribe i još rjeđi primjerci sisavaca.

A kad smo kod tih rijetkih primjeraka sisavaca, da ga jebeš, ovo je zemlja iz snova upravo tim sisavcima. I to ne iz bilo kakvih snova. Iz mokrih snova. Raznorodnim lopužama i kriminalcima, opsjenarima nacionalnih razmjera, devolucionarima svih nijansi crne, ratnim profiterima, osobno obezidentiteđenim grupnim identitetlijama, strogo kontroliranim talibanima i teroristima. Fizičkim i psihičkim silovateljima, fašistoljubnim revizionistima, omilovanim ratnim zločincima, smiješno odjevenim antropofilima, lažnim altruistima. Sitnim dušama. Gnjidama i parazitima, lošim glumcima i pjesnicima i još lošijim kritičarima. Ispraznim kvaziintelektialcima, lezilebovićima i uhljebima, vucibatinama, kokošarima i sjecikesama. Huljama. Raznim huljama u različitim haljama.

Ali. Valja se i njima jednom probudit.

dan oslobođenja

Šestog aprila šest. Djeluje poprilično zbunjujuće. Pojednostavimo. Ulica šestog aprila kućni broj šest. Moja adresa. Prva koje se sjećam. Upravo sam sanjao kako se kroz nepokošenu travu uz trotoar spuštam niz ulicu i mobitelom fotografiram detalje, promjene, ispravke sjećanja. Moja zgrada, preko puta rukometno/malonogometno igralište uokvireno jablanima, vrh Čengijine bašta sad je nova dvokatnica, malo niže, iza moje i sljedeće dvije zgrade - livada. Iza livade šumica, dvije paralelne nakupine grmlja koje su obrubljivale padinu - sanjkaonicu. Okrenem glavu prema vrhu ulice, položaj ulice je takav da padinom kućni brojevi rastu, a na broju jedan i dalje sportska dvorana u kojoj sam počinjao svoje karijere karatista i gimnastičara. Bila je to ulica s najneobičnijim nazivom u gradu. Ali i najponosnijim. 6. april, dan oslobođenja. Dan oslobođenja grada od okupatora i domaćih izdajnika, od fašista, nacista, ustaša, četnika i ostalih kvislinga. Za ulicu ne znam, ali u tom gradiću se kao Dan općine i ove godine slavi 6. aprila.

Sanjati sam prestao, mislim ovdje i sad, i to tamo negdje oko šumice.

Pamtim Zagreb iz sredine osamdesetih, iz vremena kad smo se počeli upoznavati, i pamtim jednu ulicu koja je nazivom odskakala od ostalih. Ulica 8. V 1945. Ubijte me, ne sjećam se je li pisalo maja ili svibnja, meni jednako razumljivo. Dan oslobođenja. Dan oslobođenja grada od okupatora i domaćih izdajnika, od fašista, nacista, ustaša, četnika i ostalih kvislinga. Zagrebački šesti april, reklo bi dijete u meni. Danas nema te ulice. Mislim, ima ulice, ali imena nema. Nema ga jer ovaj se grad stidi jednog od najvažnijih datuma u svojoj povijesti. Možda zato jer je sjeme crnog korova proklijalo, izraslo i sve kulture predatorski i parazitski napalo, guši ih, crpi im životne sokove, ubija im i sadašnjost i budućnost. Ali, ja vjerujem. No pasaran!

Kako god, sretan vam Dan oslobođenja grada Zagreba!

zagrebačka idila 2016

Subotnje svibanjsko popodne. Sunce. Kaplje kiše se probijaju kroz izbockane poplune oblaka. Kaptol.

Par u poznim godinama, ona u bijelo-teget kombinaciji, on u bež odijelu bez šešira. Primjereno laganim korakom hodaju prema ulazu u katedralu. Prilazeć im cvrkućući, sitno ciganče nutka šarene papire.
- Kupite kalendar da deci kruha kupim. Kupite kalendar.

Bež odijelo bez šešira je pogleda i zastane, a bijelo-teget kostim zareži na sav glas:
- Šta'se jebala da već imaš djecu, a sad prosiš!?
- Ne prosim, prodajem katoličke kalendare da prehranim decu.
- Jebala s'e s trinest, kučko, ha!?
Okrećuć se bež odijelu, mala Romkinja izusti "oprostite" pa se osvrne prema rashodovanoj mornrici:
- Vidim, ti se dugo nisi. Pomoliću se za vas.
 

I sa smiješkom odleprša osunčanim trgom prema drugim potencijalnim kupcima.

far to the past

Ima jedan vic, nije o Muji i Hasi jer nam je nažalost ostao samo Haso i taj nije iz vica nego više izgleda da je iz auš-vica, kao, kaže vic, razgovaraju optimist i pesimist pa sjetno veli pesimist, onako realan, da ne može biti gore neg što je, a optimist, pun elana, poletan ko zreo maslačak, odvraća "može, može!"

E sad, ovo današnje vrijeme i nije vrijeme viceva jer nema pošalice koja bi čovjeku pala na pamet, a da nam se već nije dogodila. Počev od predizbornih prodaja šarenih laža, trgovanja lažnim moralom i lažnim poštenjem, namjesničkom ulogom pojedinaca izniklih iz mraka, prozirnih naoko zakulisnih igara, dokazima moći i nedodirljivosti, licemjernih izjava i poteza. A što se onog optimista i pesimista s početka tiče, gledam te naše optimiste kritičare, dakle sve te jugonostalgičare, hrvatomrsce, četnike, komunjare, srbende i cigane, židove i antikriste koji upiru prstom u ono što ne valja, što nije dobro, u ono što je zlo i opako, gledam ih i slušam kako poslednjih par mjeseci upozoravaju bližu i daljnju rodbinu i javnost, onaj nagluh i priglup puk, kako nas ovi vraćaju u devetnaesto stoljeće.

Da bar. Jer kako stvari stoje, a dokaza ne nedostaje nego ih je svakim danom sve više, trebat će nam stotinjak godina da do tog devetnaestog dođemo. Ali samo ako dobrano požurimo.

1. april

​

Nekad je bilo lako. Mislim na doba kad je skoro cijeli svijet bio internetfree zona. Uzmeš novine, pogledaš naslovnicu, prepoznaš jesi li ih već ima u rukama i znaš jesu li nove ili nisu. Ako ih ne prepoznaš po naslovnici, uvijek je negdje pored naziva novina jedan redak, eventualno dva, u kojem piše nešto kao godina izlaženja ta i ta, broj novine toliko i toliko tisuća i nešto, dan i datum, rećemo, petak, 1. travnja. Ili petak, 1. april, ili Friday, 1st od April, ili na nekom trećem razumljivom ili manje razumljivom jeziku i pismu. A kad pročitaš to "1. april", znaš da su one najvažnije vijesti, one najbombastičnije ili zeru manje bombastične, tek puka prvoaprilska šala i zanimljiva besmislica o kojoj ćete u šali i uz kavu pričati sljedećih par dana, a nakon toga past će u zaborav do sljedećeg prvog travnja kad će padati usporedbe s prethodnima koje su bile bolje ili lošije, koje su prevarile manje ili više čitatelja. Vijesti na televiziji također su imale jednu ozbiljno šaljivu reportažu, a ostalo je bilo uobičajenog žanra.

Vidiš, dakle, naslovnicu i da novine nisu baš najfriškije, shvatiš na prvu ili drugu, onda sve da tad nepročitano iz njih takvih datiranih 1. travnja, 1. aprila i slično, čitaš s povećanom dozom opreza jer su dovitljivi novinari negdje podmetnuli neku informativnu dimnu bombu s nakanom da te cimnu, zabave, nasmiju. Benevolentno zatvoriš te prvotravanjske novine i sva ta sila besmislica, a budimo iskreni, uglavnom su te šaljive vijesti bile besmislice, ode u povijest, u onaj njezin zaboravljeni dio.

Danas je drugačije. Internet trpi više nego što je papir u posljednjih nekoliko tisuća godina trpio. Nekad su samo pismeni mrčili papir, a danas piše svatko. Svatko se tastature laća. Što i nije čudo, lakše je prepoznati slovo nego li ga svojeručno napisati. Osim što svatko piše, mnogi i prepisuju, pa to još i krivo naprave, a datume izostavljaju, zapravo ih nit ne gledaju, jer to opterećuje, smara, suvišno je.

I onda se te prvotravanjske doskočice razvlače po bespućima interneta, ko žvake po toplom proljetnom asfaltu, ko plastične boce po moru. I svako malo te boce bez etiketa na kojima piše rok trajanja, kakav nadobudan val natjera na obalu, a na obali je skupi slučajni tipkač slova s pristupom internetu, gurne u aparat za recikliranje i nepovratno informativno kontaminira neki prostor na neko određeno vrijeme pa se dogodi da se sve te lažne vijesti izgubivši datum rođenja postaju punopravne članice ozbiljnog svijeta tokom cijele godine. I onda više nisi siguran je li nam cijela godina jedna prvoaprilska šala ozbiljna ko dan žalosti ili ili puka trajna besmislica.