29. XI

Pomalo je bipolarno bilo kad nas na današnji dan. Osim što se s vjerom u bolju budućnost slavila 1943. i što se 29.XI kao slavio i moj polurođendan, na današnji dan kad sam brojio tek pola tuceta mjeseci života zauvijek je otišla baka Jacenta. 

 

Jacenta Križan, rođena Petro, dijete stolara Ilije Petre i žene mu Stanke Petro rođene Jurić, bila je jaka žena koja je uspjela držati uzde obitelji, na dalek put vodila i na dalek put izvela četvero djece, najvećim dijelom života bez muža Marka. Poznata je bila i po tome što je predložila svojem sinu Hrvoju i snahi Savki da svojeg sina nazovu Nedjeljko. Na sreću ili nesreću, to je uvijek vječna dilema kad su kondicionali u pitanju, stručni konzilij nije prihvatio prijedlog unatoč danu mojeg rođenja uz argument: "ti si svojeg tako nazvala, mi svojeg nećemo". Svaka sličnost s onom krilaticom "tuđe nećemo, svoje ne damo" nema nikakve ozbiljne podloge osim što su obje zaživjele u doba samoupravnog socijalizma, jednog od ispravnijih puteva iz klasnog u besklasno društvo. Većinu ovih detalja ispričala mi je za naših malih noćnih telefonskih razgovora Susan. Dok nije prešla Atlantik, Susan je bila Jacentina kći Ljubica. Živjela je dinamičnim životom sa svojim Lyleom Wisemanom do pred sam kraj života, a onda ga je prevarila s Aloisom. Taj se prezivao Alzheimer.

 

Da sam se kojim slučajem rodio u petak, skoro ništa od ovog ne bi imalo smisla jer niti bi taj neki drugi dan bio 29.V 1966. niti bi pola godine kasnije datum bio 29.XI 1966. To "skoro" je zato jer bi iz cijele ove gornje jednadžbe ispao samo Petko, to jest ja, a cijeli bi svijet, zahvaljujući mahanju krila jednog leptira na planini Fiji, bio malo drugačiji, ali tek od 1966., a ono što se dogodilo 23 godine ranije i dalje bi stajalo trajno zapisano u svjetskim povijesnim knjigama.

 

 

Protupamćenje AVNOJ-a 

pretpostavke

Pretpostavka je majka svih zajeba. 

To je shvatio, na dosta teži način, još onaj krapinski pračovjek, Homo sapiens neanderthalensis, pamte njegovi potomci tu priču s pećinom i medvjedom. Poslije su to prepoznali i mnogi drugi tako da se pravog autora nikad ne spominje. Ima pretpostavka i druge djece, reći će netko i bit će u pravu, naravno. Ne pretpostavljam to, ima tih slučajeva u znanosti, to su oni slučajevi koji se zovu eksperimenti, metode pokušaja i popušaja, metode koje su čovjeka dovele do velikih otkrića, ali kao dio sustavnog rada. Logika je tu neumoljivija. Na krivim premisama nahero stoji i konkluzija. Dogodi se nekad i tu neki promašaj, nešto kao stativa: kad su premise krive i usto u nekoj ravnoteži, tad konkluzija ne bude uhero nego se čini ispravnom. Samo, to ne pije vodu na duge staze. Što sam htio reći? Pa to da mi se malo gadi kako uvijeno i u rukavicama izvjesni lik brani aktualnog vinovnika prometne nesreće sa smrtnim ishodom proglašavajući ga u jednom trenutku čak i žrtvom. Jer, eto, to se svakom vozaču može dogoditi, to da u rano jutro s nešto malo alkohola u krvi po magli na lokalnoj cesti preko pune crte pretječeš kamion vozeći auto upitne ispravnosti preko osamdeset kilometara na sat. Po toj špranci svi mi koji smo pismeni, vjerojatno bismo mogli napisati neke Duše robova ili Ambru, Sarajevski Marlboro ili nešto tome slično, šta ja znam. Jer smo pismeni, a svakom se pismenom čovjeku tako nešto omakne. Moguće je i to, ali za to kao važnu varijablu treba postaviti vrijeme na beskonačno, a ne na period od zadnje večernje putne do jutarnje vožnje maglovitom slavonskom cestom.

Ugrizao se za obraz. Bolje da sam za jezik. Ili za prst-dva. Nedjelja je ipak vrijeme za Cheta Bakera.

 

sinkopa

Sveta Sinkopa i sveta Presinkopa svetice su čije se beatifikacija i nepotizmom ubrzani čin kanonizacije vežu uz kraj davnog dvadesetog vijeka na sjeveru Mediterana. Poznate su po sposobnostima da zlu​ ne trebalo svojim štićenicima priskrbe medicinski potpomognuti alibi.

Svjedoci njihove pojave govore, ima i pisanih tragova o svemu tome, da se svojim štićenicima uprizoruju u obliku vrtoglavice, mučnine, najčešće zamračenja vida i opće kurcobolje. Kroničari svetačkih čudesa i mirakula zapisali su pak da ih štićenici nesvjesno prizivaju u zastrašujućim ili samo neugodnim situacijama i to sniženim krvnim tlakom pri ustajanju, napadom tahikardije, prizivaju ih i napadom kašlja ili smijeha, nerijetko zagrcnućem hranom ili pićem i apsolutnim izostankom empatije i ​nedajbože odgovornosti. Uzroci priziva kreću se od potpuno neozbiljnih do potencijalno smrtonosnih. Uglavnom za druge.

Za razliku od Hipoksijine kćeri svete Sinkope čijeg se šireg podrijetla nitko ne sjeća, sveta Presinkopa u narodu je bila poznata i po svojem svjetovnom imenu Omaglica zbog čega su mnogi svjetski genealozi iščitavajući joj ime kao O'maglica greškom pokušavali njezino mjesto rođenja locirati na otoku Zlarinu istovremeno istražujući irske doseljenike na taj pitoreskni jadranski otočić vjerujući kako je upravo sjedinjenje keltskih u dalmatskih gena rezultiralo njezinim dolaskom na ovaj svijet.

Unatoč ili zahvaljujući, kako tko gleda, upravo svojoj bogobojaznosti obje su svetice uglavnom zaštitnice članova i aktivnih simpatizera strogo određenih zajednica.

marianne, marion, mariane, marijana

Jutros mi Stanislav šalje fotografiju. Voli on tako izroniti svako malo s nekom crticom potkrijepljenom fotografijom ili s fotografijom s kratkom zabilješkom. E-mail, Instagram, WhatsApp, bilo koja alatka koja mu je pri ruci biva pretvorena u poštara, prijenosnika sjećanja na lijepe trenutke i lijepe periode.

Šalje mi jutros fotografiju Marianne Faithfull, Alaina Delona i Micka Jaggera s opisom: "On your first birthday party". Fotografiju je 1967. godine snimio značajni francuski fotograf Patrice Habans. U doba snimanja ove fotografije Patrice je imao 30 godina i bio je u naponu snage, Alain Delon je već bio zvijezda i dvije godine stariji, a Mick Jagger propulzivni i perspektivni klinac osam godina mlađi od Delona. Marianne je imala dvadeset i jednu. Fotografija je vjerojatno snimljena u novogodišnjem raspoloženju za Mariannein dvadeset prvi rođendan 29. decembra. Na taj dan ja sam imao točno devetnaest mjeseci i Stanislav je vjerojatno pobrkao brojeve 5 i 11, ili V i XI kome koje brojevno pismo više odgovara, kad je napisao ono "On your first birthday party". Moguće je i da nije greška jer Stanislav ima svoj način mjerenja i praćenja vremena, toliko drugačiji da ima i svoj kalendar. Posvećen je poljskoj nobelovki Wisławi Szymborskoj i poseban je.

Kako god, spominjanjem Marianne, podsjetio me da sam od ranih dana bio zalju​bljen u Marianne, Mariane, Marione, Marijane. Robin Hoodova Audrie Hepburn Marianne, porculanski krhka svevremenska ljepota ljudskog roda, Marijana ona Dubrovačkih trubadura bila je Marijana iz mašte, nikad stvarno viđena, ona čije su se crte lica u mislima poklapale s onima već viđenima i nekim izmišljenim, mojim malim skrivenim Marijanama. Onda ona Marisol, Marianne Koch iz filma Za šaku dolara Sergija Leonea, biser u blatu okrutnog Divljeg Zapada. Tu je i Kerstin Marianne, poznatija kao Kerstin Anita Marianne Ekberg, Sylvia iz Fellinijevog La Dolce Vita. Iako je bila Marianne, dovoljno je bilo samo reći Anita Ekberg. A tek Salgarijevog Sandokana Lady Marianne, prelijepa Carole André! Cohenova nikad prežaljena Marianne. Čak i u imenu i prezimenu Wislawe Szymborske kao da odzvanja neka Marijana. Još i ona Marianne, i ona, i mnoge druge.

Hvala Stanislavu za fotku. Svaki bi se prpošan i mlađahan Mick najrađe poistovijetio s Alainom, ali neki su morali biti i Mickovi na fotografijama s Marijanama. Pa kako god im kasnije bude. I na fotografijama i u životu.

 

 

moji razgovori s krležom

Matvejevićevi Razgovori s Krležom. Džepno, šesto, prošireno izdanje beogradskog BIGZ-a iz 1987., iz doba zagrebačke Univerzijade, moje druge godine života u Zagrebu, za tu priliku ušminkanom najvidljivijim kozmetičkim zahvatima: dovršenim renoviranjem Trga Republike i na križanju Savske i Končareve podignutim Ciboninim tornjem pored dvorane, "Mirkova cigara" znali su ga zvati, uređenim studentskim domovima na Cvjetnom i Savi i mnogim drugim sitnicama. 

 
Knjigu sam kupio jedne sunčane nedjelje otprilike tridesetak godina od izdavanja na sajmu na Britancu za svaki slučaj jer bolje dati deset kuna za knjigu pa bila i duplikat nego li propustiti takvu priliku. Poslije se ispostavilo da čak jednaku takvu već imam pa je ova čekala par godina svoju priliku da je netko otvori. Prilika se počela nazirati u subotu. U Gavelli je, nakon dodjele regionalne književne nagrade Predrag Matvejević Robertu Perišiću za roman Brod za Issu, odigrana predstava rađena po fragmentima Matvejevićevih Razgovora s Krležom. Dodjeli sam prisustvovao, predstavu nisam imao vremena odgledati, ali sam knjigu obećao nekome tko je nije čitao.
 

Vanesina posveta noni datirana je 06.11.1992. godine. Po izboru poklona, a i po rukopisu, dalo bi se zaključiti da je Vanesa bila mlada studentica. Vrlo vjerojatno je studirala komparativnu književnost, ali nije isključen niti jedan drugi studij. Naime, tada su svi studenti imali vremena i za čitanje knjiga. O noni manje: bila je Vanesina nona i sigurno je bila ponosna na svoju unuku.
 

Točno trideset i jednu godinu kasnije knjiga će opet doći u nove, ovaj put jedne nenonine ruke.

 

 

 

geometrija

​Noćas sam sanjao golema siva geometrijska tijela koja polagano lebde u potpuno bijelom beskrajnom prostoru. Tijela su prilično bliska, ali se djelovanje sile gravitacije ne primjećuje. Tu kompoziciju obično sanjam kad mi temperatura tijela naraste iznad normale. Na sreću, to se jutros nije pretvorilo u uobičajeni slijed događaja - virozu. Bit će da je neki lagani zamor materijala.

Vaso Gavrilović je predavao matematiku, imao tešku ruku i bio lak na obaraču. Profesorica Jelić je bila histerična predavačica ​zemljopisa i ​nesretna malomišćanska zatočenica. ​Tešku ruku lakog obarača nisam osjetio na vlasitoj koži, ali sam zato jedinu četvorku u osnovnoj fasovao ​iz zemljopisa. Razloga je ​bilo više i nećemo o njima jer bi na površinu mogle isplivati razne stvari poput zavisti​ i nepotizma​, zbog svojevrsne kampanjske nepripremljenosti, zbog ljubomore i bolesne zaštite vlastitog potomstva od neminovnog odrastanja, a i ​eklatantnog nepoštivanja autoriteta​ sumnjivog kredibiliteta. Kako ​i što s koje strane.​ Ono jedno vađenje bezopasne zmijice iz podstave jakne (jer je džep bio probušen pa se mala zavukla) i stavljanje iste na klupu za vrijeme naprednih mladogeografskih vannastavnih aktivnosti nije bila niti moja ideja niti moja realizacija. Ali sam uživao.

Matematika se ​s geografijom​ spetljala i puno prije moje osnovne škole, šurovali su o svemu i svačemu i usput jedno drugom objašnjavali svijet​. Eno vam geometrije i kartografije, živi dokaz. Te ovakva projekcija, te onakva projekcije. Koordinatni sustav ovaj, koordinatni sustav onaj. Ptolomej. Cassini, Winkel, Mercator, Mollweide. Robinson, Lambert, Filler. Gall, Peters, Thales. Ili je cilindar, ili konus ili je azimut. Pei Xiu, Lehmann, Gauss, Krűger. Oš ekvidistantne projekcije, oš ekvivalentne, oš konformne. Kako sačuvati jednu ili dvije dimenzije.

 

Ili kako sakriti ravnu istinu.

Onima kojima je Zemlja ravna ploča život je jednostavniji. Naoko. Jer oni se susreću s ozbiljnim problemima. Poput života pod kupolom, postojanja ljudi guštera i nepostojanja ptica i Australaca i susretanja s drugim njima neobjašnjivim čudesima.

Kako god, dobro je: temperatura mi je i dalje u granicama normale. Jedino mi tlak povišen, to kad shvatim da živim pod istom kupolom s onima koji misle da živimo pod kupolom.

eržebet

Te 1978. godine nas osnovnoškolce odjednom popularni stolni tenis trenirao je nastavnik povijesti Szandor Papp. Bilo nas je niti deset: djevojčice su bile inspirirane poznatom stolnotenisačicom Eržebet Palatinuš, vojvođanskom Mađaricom i članicom stolnoteniskog kluba Industrogradnja, Eržebet je godinu kasnije bila i brončana na svjetskom prvenstvu u Pjongjangu u paru s Gordanom Perkučin, a mi dječaci, priznajem, osim Šurbekom i Stipančićem koji su uza sve druge medalje i bili i prvi u parovima na onom istom Eržebetinom svjetskom prvenstvu, bili smo i pubertetski inspirirani djevojčicama. I Eržebet. Osim po stolnom tenisu, Eržebet je bila poznata i širem krugu pratitelja tuđih života po svojoj romansi sa Slobodanom Janjušem, osebujnim golmanom nogometnog kluba Željezničar iz Sarajeva.

Trenirali smo u jednoj velikoj učionici na prvom katu stare školske zgrade koju se koristilo samo za neke vannastavne aktivnosti. Osim igranja singlova i parova, napeto je bilo i grupno gledanje kroz prozor. Kroz prozor se moglo vidjeti glavno seosko križanje s doktorovom kućom i autobusnom stanicom s lijeve strane, crkvom, kioskom i novom školskom zgradom po sredini, a s desne strane ulični zavoj udesno i početak mosta preko dunavskog rukavca koji je bio nalik vadima: ljeti je to bio isušeni potok, a s proljetnim i jesenskim kišama nalik Nilu, Amazoni i Dunavu. Kroz prozor uglavnom nismo viđali ništa od toga i to je tada bilo u redu.

Tada svladane osnove i dijelom urođena, a dijelom utrenirana motorika, dobro su mi došle početkom 1985. godine kad sam u baraci na rubu slovenskog sela Bač uz kuharskom službom mi propisano kuhanje ručka morao naizmjence igrati šah i stolni tenis sa šefom, zastavnikom prve klase pred mirovinom, dok je preostali dio vojske, njih sedmorica-osmorica u "neradne dane" strelišta krpali razrovane makadam putove po poligonu. Krpanje je funkcioniralo do prvog zavoja ili uzbrdice i nakon toga se pretvaralo u taktičku vježbu kamuflaže i eskivaže. Danas bi se komotno neki time mogli hvaliti kao subverzivnim djelovanjem u neprijateljskim redovima. Kuhanje je bilo jednostavnije, ali bez krivinašenja. Ručka je jednostavno moralo biti.

Poslije te polugodišnje epizode, igranju stolnog tenisa najbliže sam bio jednom prije jedno četiri-pet, možda i šest godina, kad me Pero M. zvao da skoknem do njih, do njega i Sonje, na partiju-dvije stolnog tenisa na njihovom imanju u polju. Nisam otišao jer do polja doći značilo je od obale prema unutrašnjosti otoka Visa serpentinasto se peti uzbrdo par kilometara, a onda slijedi spuštanje u polje. U povratku slična muka. Govorim za nas bicikliste i pješake, ljude bez auta i vozačke. Nekako mi se sad čini da mi se nije ni dalo jer da sam htio, mogao sam bez po muke naći neki prijevoz. A trebao sam.

Od tada su prošle i godine korone i godine potresa, a ja od stolnog tenisa nisam vidio ni reket u sportskim dućanima. Sve do sinoć. Nakon štulićevskog nedjeljnog popodneva protegnutog do kasno uvečer, od Liverpoola pa preko mančesterskog derbija do jednog od derbija de la čizma italiane, uspavala me Jessica Chastain. Možda je bila i Charlize Theron, nisam siguran jer se naslova filma ne sjećam, ali znam da smo nedugo, praktično ni treptaj oka nakon toga već zajedno igrali stolni tenis u mješovitim parovima na nekom turniru. Ja s jednim reketom, ona s dva: u lijevoj joj neki trapezastog oblika, više nalik dasci za rezanje, neki cirkus, a u desnoj pravi ozbiljni reket s jedne strane daske gladak i crven, s druge crn, sa međuslojevima žute spužvice. "Takav je imala i Eržebet Palatinuš!" uskliknem kao da me to prepoznavanje posebno usrećilo. "To mi je mama!" odgovara Jessica. ili Charlize? Možda Branka? Ili Jelena? Nisam više siguran.

Kakav god poslije bude, ponedjeljak je lijepo počeo.